Da petrovaradinski Hrvati ne zaboravljaju svoje ne malobrojne velikane, svjedoči i njihov doprinos u ovogodišnjem obilježavanju 50. obljetnice smrti Karoline Pavlović (1895. – 1971.), redovničkog imena časne majke Marije Amadeje čiji život i djelo raznim programima časne sestre redovnice iz zajednice Milosrdnih sestara svetoga Križa u Đakovu kojoj je Amadeja za života pripadala, štoviše bila i njenom poglavaricom. Čuvanje spomena na majku Amadeju, uz isticanje njezina velikog doprinosa, zasluga i primjera života u redovničkoj zajednici imalo je svoj vrhunac u programu stručno-znanstvenoga simpozija koji je prošle subote, 27. studenog, organiziran u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu.
Među 15 izlagača, mahom doktora povijesnih znanosti i teologa, bili su i povjesničar mr. Dominik Deman i diplomirani menadžer u medijima Petar Pifat, obojica iz Petrovaradina.

Povijesne prilike

Stručni dio simpozija, program njegove prve od tri sesije naziva »Život i djelo majke M. Amadeje prije preuzimanja poglavarske službe« započeo je upravo izlaganjem povjesničara Dominika Demana koji je govorio na temu »Petrovaradin krajem modernoga doba (XIX./XX st.)«. Pošavši od prikaza zemljopisnog položaja Petrovaradina, tumačenja najranijih poznatih epoha i kultura koje su se osvajačkim pohodima smjenjivale na tome prostoru, pa sve do habzburške vladavine novoga vijeka koja je, uz Rimokatoličku crkvu, dala urbanističku vizuru i katoličko-duhovni identitet samom naselju, on se u svome radu nadalje zadržao na predstavljanju gospodarskog i sociokulturnog razvoja grada. 
Spominjući brojne hrvatske i katoličke kulturne i prosvjetne udruge koje su tijekom 19. i 20. stoljeća djelovale u Petrovaradinu, svojim je kazivanjem u nastavku izlaganja istaknuo i velika imena kulturne scene Petrovaradina toga doba (poligrafa Iliju Okrugića, skladatelje i prosvjetne djelatnike Franju Štefanovića i Stanislava Prepreka), ubrajajući među velikane i časnu majku Amadeju Pavlović.
Obitelj, djetinjstvo i mladost

Izlaganjem Petra Pifata zaokružena je cjelina prikaza Amadejina dijela života u njezinu zavičaju, obližnjim naseljima i općenito Srijemu unutar granica Srbije, svedena na stručni rad pod nazivom »Karolina Pavlović – obitelj, djetinjstvo i mladost«, koji je izlagatelj napisao uz svesrdnu pomoć časne sestre Milosrdnih sestara sv. Križa dr. sc. Jasne Kristine Mijatović, predsjednice Organizacijskog odbora za održavanje ovoga simpozija. Auditoriju je u ovom izlaganju predočeno više pojedinosti o Amadejinom zavičaju kroz citiranja njenih osobnih zapisa sačuvanih u samostanskom arhivu, a vezanih za sjećanja koja je gajila na najranije djetinjstvo, odrastanje u obiteljskoj kući, privrženosti prema zavičaju i najbližima te duhovnom sazrijevanju čiji je krajnji ishod bio njezin odabir redovničkoga puta. Među zanimljivim podacima koji su se mogli čuti u ovome predavanju, vrijedno je istaknuti da je Karolina odrastala u tradicionalnoj petrovaradinskoj vinogradarskoj obitelji skromnih materijalnih prilika, uz petero braće i sestara. Po završetku tri razreda niže i tri razreda više pučke škole u rodnome mjestu, u Novome Sadu je pohađala i dva razreda Državne ženske građanske škole te jednu godinu Trgovačke škole. Prema osobnom pisanom svjedočenju, svaki dulji boravak izvan kuće približavao ju je Bogu kojemu je govorila sve što joj je bilo na srcu. Nakon školovanja koje joj je dobrim dijelom omogućila najstarija sestra Marica, Karolina se uposlila kod kotarske oblasti u Zemunu gdje joj je rođak radio kao činovnik. Bila je zadovoljna što konačno može sama zarađivati za kruh, ali i sretna što je tamo postala članicom sekcije Marijine kongregacije koja se brinula da se siromašne katoličke djevojčice pouči u kršćanskoj vjeri. O svom duhovnom pozivu svjedoči: »Oduvijek sam osjećala veliko poštovanje prema časnim sestrama i smatrala sam ih za bića, koja ne pripadaju ovoj zemlji. Promatrala sam ih u crkvi i raspitivala se za redovnički život i došla sam do zaključka da je redovnički život najidealniji. Držala sam da je svaka redovnica imala posebno nadahnuće od dragoga Boga, da dođe u samostan i bilo mi je žao, što i meni takovo nadahnuće ne dođe. Jednom sam to rekla ispovjedniku, pa kad mi je on rastumačio da je već ta spoznaja, da je redovnički život najidealniji i želja za tim životom, dovoljan poziv za redovnički stalež, bila sam upravo presretna.« U samostan je ušla 4. studenog 1922. godine.

Različiti aspekti

Teme koje su ostali predavači obradili u ovoj sesiji odnosili su se na one vezane uz Amadejinu osnovnu i stručnu izobrazbu, redovničku formaciju i njezin odgojno-obrazovni rad. U drugoj sesiji simpozija naslovljenoj »Život i djelo majke M. Amadeje za vrijeme poglavarske službe« mogla su se čuti izlaganja na teme poput »Socio-eklezijalni kontekst u vremenu majke M. Amadeje Pavlović«, »Uloga majke M. Amadeje u spašavanju Židova«, »Majka M. Amadeja Pavlović – Pravednica među narodima«, »Biskup Antun Akšamović – pomoćnik i zaštitnik Milosrdnih sestara sv. Križa«, »Provincijalna poglavarica iza ‘željezne zavjese’: majka M. Amadeja Pavlović i komunističke vlasti u Jugoslaviji«. 
Posljednje razdoblje predavanja o majci Amadeji, naslovljeno »Pisana ostavština majke M. Amadeje« bilo je posvećeno njenoj korespondenciji s tadašnjim kardinalom, nadbiskupom Alojzijem Stepincem, milosrdnim odnosom m. Amadeje i episkopa Varnave Nastića, Amadejinoj korespondenciji sa sestrom M. Kasildom Vidović, prikazu duhovno-psihološkog profila majke Amadeje prema iskazima živućih svjedoka, kao i arhivističkoj obradi njezine ostavštine.
Nakon simpozija služena je pontifikalna sveta Misa u Samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu koju je u zajedništvu s više svećenika predvodio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić.

Pravednica među narodima

Priznanje Pravednica među narodima dodijeljeno joj je posthumno 2009. godine od države Izrael za spašavanje židovske djevojčice Zdenke Bienenstock Grünbaum tijekom holokausta u Drugom svjetskom ratu. U Zajednici Milosrdnih sestara svetoga Križa i nakon pola stoljeća od smrti Amadeja će ostati posebno upamćena kao jaka žena, sestra i majka istinske ljubavi, svetosti i hrabrosti koju je pokazivala u obrani dostojanstva i časti svojih sestara u onim teškim vremenima pod komunističkom vlašću čija je ideološka ruka otvoreno provodila teror nad Crkvom i njenim službenicima. Kako ističu u Zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa, najjaču stranu Amadejinih zasluga vide u beskompromisnim stavovima koje je zauzimala spram komunističkog režima u poraću, kako u zauzimanju za sestre i njegovanje dobrog duha u zajednici tako i u očuvanju redovničkoga identiteta i kršćanskih ideala, vrlo razboritog ponašanja u delikatnim situacijama, napose kada se od sestara koje su djelovale u bolnicama tražilo da redovničku odjeću zamijene civilnom, ali i kada su gubile svoje službe u prosvjetnim institucijama novonastale države, čime je i njihova materijalna egzistencija dovođena u pitanje.
Loza Amadejine obitelji Pavlović, na žalost, se ugasila, jer od njenih petero braće i sestara, samo je brat Franjo zasnovao obitelj, ali bez potomstva. Dvije sestre Marica i Agneska nisu se udavale, brat Viktor umro je prerano od tuberkoloze u 15. godini života, a brat Josip bio je također Bogu posvećena osoba, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu, profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi, vrlo uzoriti svećenik i dugogodišnji župnik u Vinkovcima.
Simpozijumu u Đakovu nazočili su i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, zamjenik tajnice za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama APV-a Goran Kaurić i predsjednik HKPD-a Jelačić iz Petrovaradina s nekolicinom članova udruge Mirko Turšić.
Prema riječima organizatora, u završnoj fazi je i izrada Zbornika radova sa simpozija koji će, kako je u planu, iduće godine biti predstavljen i u Amadejinom rodnom Petrovaradinu.
M. Kralj