Jedan od usvojenih ciljeva najbrojnije i vladajuće stranke je na jednom sastanku, u okviru pripreme za izbornu skupštinu, bio i »demograrfski oporavak« Srbije. Ako ja »dobro razumem srpska jezika«, onda je naša patria »demografski bolesnik« kojem treba prvo liječenje, a potom i oporavak, tj. izlječenje. U tom cilju odmah je donesena odluka da svaka žena koja rodi prvo dijete, umjesto sto tisuća dinara dobije trostruku sumu u trenutku kada rodi novog stanovnika/cu ove divne države (vrijedi od sljedeće godine). Bravo napredniji članovi naše zemlje, pronašli ste rupu na kraju cijevi! Takvo rješenje ovog problema je jednostavno: ponudimo više novca, i žene će odmah dobiti želju da rađaju potomke. Sjetio sam se vica: odu miševi u jedan znanstveni institut naručiti studiju o tome kako će znati kada dolazi mačka da ih lovi. Ubrzo su dobili kratak odgovor: »mački treba okačiti zvonce za rep«. Miševi su upitali: »kako ćemo to uraditi«? Naučnici odgovoriše: »mi smo problem riješili teoretski, izvođačko rješenje nije naš problem«. Istinu da vam velim, posljednjih dana nisam mnogo čuo o rješenju ovog problema, koji nije nastao »jučer« kao npr. pandemija novog virusa. Problem je nastao prestankom ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ, kada su prestale masovne migracije. Znači, otprilike prije dva desetljeća. Naravno, ja nisam demograf, ali budući da se bavim razvojem gradova i naselja, dobili smo osnovnu naobrazbu iz demografije, jer se, npr. prilikom dugoročnog planiranja, urbani planovi rade za period od 10-20 godina. Iz tih razloga trebalo bi svakih deset godina popisati stanovništvo i broj kućanstava, što naša patria ne čini baš redovito. Bitna je i tzv. starosna struktura stanovnika zbog budućih građenih objekata socijalne službe: vrtića, škola ili domova za stare, bolnica itd. Kao što vidite, nije rješenje jednostavno: samo »okačiti mački zvono na rep«. Ni građenje, bolje rečeno obnova i proširenje postojećih prometnica problem demografskog manjka na državnoj razini to ne rješava.
Migracije su rješenje?
Opadanje prije svega radno sposobnog stanovništva, da ostanemo samo na starom kontinentu, problem je i u okviru članica EU. Primjerice, Njemačka je to probala riješiti na stari oprobani način: budući da ima manjak radne snage, jer su »iscrpjeli istočnoeuropske zalihe«, pomislili su da iz nerazvijenih, ratovima obuhvaćenih područja Azije i Afrike treba »pozvati« radnu snagu, jer tamo, usprkos ratovima, ima viška stanovnika. Neki su to nazvali »kulturom dobrodošlice«, no kako izgleda, stara imperijalistička taktika da iz kolonija uvozimo jeftinu radnu snagu (da ne kažemo robove) ne donosi očekivane rezultate. Unutar EU postoji i nesuglasnost u rješavanju ovog problema. Naročito su protiv »uvoza migranata« bili oni ratne izbjeglice ili ekonomski migranti. Susjedna Mađarska već duže vrijeme provodi »prijateljsku obiteljsku državnu politiku« raznim poticajima, prije svega porodicama s više djece. Lider vladajuće stranke već odavno je ovako sažeo politiku svoje partije: »jedan dom (porodica), dva roditelja, tri djeteta i četri kotača (automobila)«. Naravno, probali su provoditi jednostavan zakon demografije: »da bi se održao broj stanovnika na istom nivou, potrebno je po porodici imati u statističkom prosjeku 2,5 djeteta«. To praktično znači dvoje ili troje djece u familiji. U ovom slučaju broj stanovnika stagnira – niti raste, niti opada, a s troje (ili) više djece u prosjeku u familiji možda bi bio i izvjestan rast stanovništva.
Kakva je situacija u našoj patriji?
Ako blago formuliramo (što se demografije tiče) – situacija uopće nije ružičasta, bez obzira na mudro-blebetala ružičaste TV postaje. Po nekima, broj stanovnika Srbije svake je godine manji za oko 60.000 ljudi. Starosna struktura stanovnika je također nepovoljna, trenutno je (podaci iz 2019.) prosječna starost 43 godine, ali raste broj starijih iznad 65 godina (za 33%). Jedan od ciljeva demografskog oporavka je recimo to da bismo imali radnike koji će nam zarađivati penziju. Takvo nekakvo objašnjenje sam čuo od (zasad do izbora) Dvostrukog Predsjednika. Znači, prosečna starost raste a time i broj »izdržavanih«. Što se umirovljenika tiče (bar po teoriji), oni nisu »izdržavani« – trebali bi živjeti od »ušteđevine«, tj. od penzije (drugo je pitanje njen iznos) koja je uplaćivana u jednu »državnu banku« (penzijski fond) dok su bili zaposleni. Mislim da je vrijeme da se više ne pitam »kako okačiti zvonce«; zbog godina ne mogu aktivno sudjelovati u »demografskom oporavku«. Idem pogledati neki romantični film, i tako u mislima dajem podršku našim mladima koji su zreli za ovaj teški, ali veličanstveni zadatak za našu patriu.
