Muzej prekinutih veza je muzej posvećen neuspješnim ljubavima. U njemu su izloženi osobni predmeti koje su ostavili bivši ljubavnici, a popraćeni su kratkim opisima. U početku je to bila putujuća zbirka doniranih predmeta, da bi se nakon nekog vremena ovaj muzej 2011. godine smjestio na trajnoj lokaciji u Zagrebu. Europski muzejski forum je na svečanoj dodjeli u Bremerhavenu dodijelio Muzeju prekinutih veza prestižnu nagradu Kenneth Hudson kao najinovativnijem muzeju u Europi. Ta se nagrada dodjeljuje muzeju, osobi, projektu ili skupini ljudi koji su pokazali najneobičnije, najsmionije i možda prijeporno postignuće koje osporava (pobija) uobičajene (opće) spoznaje o ulozi muzeja u društvu, ocjenjujući važnost javne kvalitete i inovacije kao osnovni element uspješnog muzeja.
O nastanku i radu muzeja koji je posvećen neuspješnim ljubavnim vezama razgovarali smo s Rozom Zanini Mozara, koja je postala dio tima Muzeja prekinutih veza u veljači 2021. godine, kao suradnica za marketing. Od tada se brine za komunikaciju muzeja i vodi sve društvene mreže, a osim što je magistra odnosa s javnošću, završila je i studij snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, kao i program umjetničke fotografije na University of the Arts u Londonu, pa za muzej stvara skoro sav potreban vizualni sadržaj, bilo da je riječ o arhivskim fotografijama raznih događanja u muzeju, eksponatima ili raznim objavama na društvenim mrežama.

Uspomene bivših veza

»Ideja o Muzeju prekinutih veza nastala je iz osobnog iskustva. Kao što mu samo ime kaže, posvećen je neuspješnim, većinom ljubavnim vezama. Muzej su osnovali umjetnici Olinka Vištica i Dražen Grubišić, bivši ljubavnici koji su nakon prekida veze dobili ideju o kreiranju mjesta na kojem će se nalaziti razne stvari iz neuspjelih veza te su započeli priču o muzeju svojim predmetom, malenim zečićem na navijanje. Prva izložba muzeja održana je u Zagrebu 2006. godine, tada je bila izložena mala zbirka predmeta koje su donirali prijatelji i poznanici osnivača muzeja. Nakon toga zbirka kreće na takozvanu putujuću turneju svijetom, sve do listopada 2010. godine, kada muzej službeno otvara svoja vrata na Trgu Katarine Zrinske na zagrebačkom Gornjem gradu i prvi je muzej grada Zagreba u privatnom vlasništvu«, kaže Roza Zanini Mozara, nastavljajući priču o tome čemu je ovaj muzej posvećen, što je u muzeju izloženo i što sadrži zbirka. 
»Muzej pokazuje kako iz bolnog i srceparajućeg iskustva može nastati nešto kreativno i inspirativno. Dok će neki uspomene svojih bivših veza spremiti, uništiti ili možda baciti, dio je željan ispričati svoju priču te im muzej nudi priliku rješavanja emocionalnog tereta, a univerzalni kontekst sličnih iskustava pomaže oporavku i dobrobiti. Svakako ne mislimo da ljudi žele izbrisati svoja sjećanja. Dobra ili loša, dio su nas. Zato muzej poštuje samoću, tugu, melankoliju kao nešto vrijedno što nas čini ljudima, nešto što nas tjera da rastemo. Zbirka sadrži predmete iz svakodnevnog života, priče o prekinutim vezama pripovijedaju nam razne stvari, doniran je veliki broj vjenčanica, prstenja, pisama i slično, a u muzeju se mogu vidjeti i dreadlocksi, igračke, bicikla… Svaki predmet ima značenje i utjecaj prvenstveno na osobu čiji je bio, a anonimnom posjetitelju je trivijalan i bez posebnog značenja, ali priča uz njega daje mu život i na neki način omogućuje posjetitelju razgovor s potpunim neznancem, čak i utjehu u saznanju da svi prolazimo kroz buru emocija kada je u pitanju ljubav.« 

Muzej u trajnom nastajanju

Roza Zanini Mozara kaže da je zbirka počela nastajati 2006. godine s prvom izložbom i putovanjima, a donacije stižu skoro svakodnevno. 
»Neki donirani predmeti su noviji, dolaze iz tek prekinutih veza, ali imamo i predmete koji su puno stariji, priče koje su se dogodile tijekom Drugog svjetskog rata, portretni crtež i kutiju s bojicama o vezi koja se događa od listopada 1903. do 1920-ih, razglednicu iz 1919. godine…«
Interesiralo nas je prilkom ovog razgovora je li ovaj muzej projekt u trajnom nastajanju i je li Muzej prekinutih veza umjetnički koncept?
»Muzej nudi poetsko rješenje za nešto s čime smo se svi susreli jednom u životu: prekid. Darujući svoje predmete muzeju, ljudi se mogu osloboditi svojih priča. Daju im drugi život na mjestu gdje njihove priče mogu pronaći novu dimenziju. To je način da odamo počast onome čega više nema i da odamo bol. Da, muzej je u trajnom nastajanju, jer osobe koje se žele riješiti emocionalnog tereta doniraju svoje predmete nama. Rekla bih da muzej jest umjetnički koncept, jer je kreiran od strane dvoje umjetnika. Teško je definirati ga s obzirom na to da ne izlaže umjetničke radove, čak i ako neke od donacija to zapravo jesu. Umjetnost je često subjektivna, a eksponati u muzeju su svjedočanstva o tome kako volimo i gubimo. Briše se granica između umjetnosti i života. Muzej je vrlo specifičan i može dotaknuti ljude osjetljive na umjetničko-kulturni svijet, ali i druge. Svi su barem jednom, ili će tek u budućnosti doživjeti prekid, pa ih koncept može taknuti.«
Muzej je od svog početka posjetio više od pedeset gradova po cijelom svijetu, istovremeno stvarajući kolekciju koja se stalno razvija. Putujuće izložbe sastoje se od donacija iz grada koji se posjećuje te se one izlažu zajedno s međunarodnom zbirkom. 
»Tako smo, između ostalih, posjetili Argentinu, Singapur, Novi Zeland, Japan, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Filipine, Sloveniju, Južnoafričku Republiku, Tursku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države. Primjerice, više od 30 predmeta donirali su građani Berlina kada je izložba posjetila njihov grad 2007. godine. Posljednja putujuća izložba bila je ove jeseni u Aveiru u Portugalu«, kaže naša sugovornica.
Zvonko Sarić