Sugovornik s prethodne dvije stranice našega tjednika, vrhunski kuhar Gašpar Stantić svoj posjet Subotici, svom rodnom gradu pamtit će još dugo. No, ovoga puta ne samo zbog kuhanja, kako je kolega rekao kraj štednjaka i nekih osobitih delicija, nego po susretu s polubratom Blaškom Bačićem kojega nije vidio šest i pol desetljeća. Posljednji put braća po majci Ireni Stantić vidjela su se davne 1956. godine. 
Blaško je rođen 1939. godine, a tri godine kasnije (1942.) rođen je Gašpar. Imali smo privilegij prisustvovati njihovom susretu, te po njihovom razgovoru možemo zaključiti kako ih život nije mazio i kako nisu imali djetinjstvo koje bi danas mogli poželjeti. Teško je pronaći prave riječi kojima bi se mogao opisati susret braće koja se nisu vidjela 65 godina. Suze u očima nadomjestile su sve one riječi koje od uzbuđenja jednostavno nisu navirale na usta. 
»Drhtao sam od uzbuđenja kada sam izašao iz taksija. Jako sam uzbuđen, ali i sretan da sam našao brata«, kaže Gašpar, a i brat mu Blaško kroz suze govori: »Jako mi je drago da smo se našli. Nismo znali tko je gdje«. Blaškova supruga nam pojašnjava kako su od pokojnog ujaka s vremena na vrijeme dobili neku informaciju i saznali da je Gašpar živ i da je u Americi. 
Još davnih dana tražili su jedan drugoga, ali je sudbina očito htjela drugačije, te su im se putevi mimoilazili. 
Priča o ovome susretu koji se dogodio u Blaškovoj kući, počinje po Gašparovom dolasku u Suboticu. Kako je sam ispričao, išao je u Gradsku kuću u općinu tražiti neke informacije o tome je li mu brat živ i gdje stanuje, no, kako to obično i biva, nije naišao na nekoga kome je stalo do toga, te su mu kada nije imao osobnu iskaznicu rekli da mu ne mogu pomoći. Ali, kako je Gašpar rekao »Imao sam putovnicu, mogli su tako«. Mogli, ali nisu. Razočaran i pomalo tužan Gašpar, svoju tjeskobu i muku napomenuo je Tanji Vukadinović kada je posjetio restoran Dvor. Tanja ga je povezala sa svećenikom vlč. dr. Marinkom Stantićem, koji je u pomoć pozvao i strica mons. Belu Stantića kako bi pokušali pomoći. Obećali su pronaći mu brata, a kako je Gašpar rekao, tako je i bilo. 
»Nakon dva dana vlč. Marinko mi je poslao podatke o mome bratu da je živ i gdje stanuje, te da će me rado primiti«, priča uzbuđeni Gašpar i dodaje kako je, kada bi nekoga pitao ili tražio neke informacije o bratu, uvijek upotrebljavao oba prezimena – i Bačić i Stantić. 
Čak su i njegove kćeri, od kojih je jedna pravnica, tragali za stricom Blaškom, a tražio ga je i preko Caritasa. 
»Posljednji put smo se vidjeli 1956. godine. Gašpar je trebao doći kod mene na ručak, ali je morao otići kod ujaka i od tada se nismo vidjeli. Sada sam ostao bez teksta. Puno mi znači, nisam ni znao što je s njime«, ispričao je Bačić, a odmah se nadovezao i Stantić s komentarom: »Od uzbuđenja nisam mogao spavati. Dolazio sam u Europu kuhati. Bio sam i u Hrvatskoj, ali nisam dolazio u Suboticu«. 
U traganju za braćom spominju se Popovača, gdje je Gašpar bio oženjen prvom suprugom, te Varaždin gdje je, kako smo kasnije doznali, Blaško bio u vojsci. 
Nismo uspjeli zaokružiti cijelu priču i doznati detalje oko toga što ih je razdvojilo i kako to da se tolike godine nisu čuli ili ostali u nekom kontaktu. Zapravo, ni oni sami nisu toga svjesni, jer se tek sada prisjećaju. Nismo ih dugo zadržavali, jer je bilo očito da braća trebaju nadomjestiti sve propuštene godine. Prepričavati jedan drugome svoje živote, govoriti o djeci, unucima... 
Obojica u lijepim godinama popunili su onu prazninu koja ih je mučila svih ovih godina i sada s mirom u duši uživaju u razgovoru i zajedništvu, a da je to tako potvrđuje podatak koji smo kasnije doznali, a to je da je Gašpar svoj odlazak u Ameriku odgodio za početak siječnja, te će tako skupa s bratom Blaškom u Subotici provesti i Božić. 
Ž. V.