Muzeji u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja su: Dvor Veliki Tabor, Desinić, Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec, Muzej krapinskih neandertalaca, Krapina, Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica i Muzej Staro selo, Kumrovec.
Ovoga puta predstavit ćemo našim čitateljima plemićki grad Veliki Tabor, koji je jedan od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika kontinentalne Hrvatske upravo zbog svoje očuvane autentične kasnosrednjovjekovne fortifikacijske cjeline.
Kasnosrednjovjekovna utvrda Veliki Tabor smještena je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, u neposrednoj blizini rijeke Sutle, stoljetne granice između Hrvatske i Slovenije. Dvor Veliki Tabor smješten je na vrhu brijega Hum Košnički na 333 m nadmorske visine iznad mjesta Desinić.
Ovaj spomenik kulture najviše kategorije jedan je od najprepoznatljivijih identiteta, ne samo Hrvatskog zagorja, već i Hrvatske. O ovome spomeniku razgovarali smo s voditeljicom Dvora Veliki Tabor Nadicom Jagarčec.
Izgradnja
»Utvrda Veliki Tabor je kasnosrednjovjekovni kompleks čija je jezgra kasnogotički palas okružen s četiri polukružne renesansne kule i sjevernim ulaznim dijelom. Ova uža gradska jezgra opasana je i vanjskim obrambenim zidom u okviru kojeg je na jugozapadu smješten renesansni bastion te južna i sjeverna stražarnica. Pretpostavlja se da je najstariji dio grada, središnji kasnogotički palas, sagrađen sredinom 15. stoljeća u vrijeme grofa Fridrika II. Celjskog (1378. – 1454.), dok izgradnja polukružnih renesansnih kula oko palasa započinje prema svemu sudeći u vrijeme Jana Vitovca (? – 1468./1469.), krajem 60-ih godina 15. stoljeća. Izgradnja fortifikacije dovršena je tek u vrijeme udovice Ivaniša Korvina, Beatrice Frankopan (1477. – 1510.) izgradnjom četvrte, najveće istočne kule. Osim toga, Beatrica je dala čitav posjed opasati obrambenim zidom i polukulama kako bi dodatno osnažila obranu grada. Središnji palas bio je primarno stambeni objekt, ali s prisutnim fortifikacijskim elementima, uglavnom za obranu od hladnog oružja, za razliku od polukružnih renesansnih kula koje su grad utvrdile za obranu od vatrenog oružja – upravo zato su njihova podnožja skošena i proširena te nabijena zemljom. U zoni prizemlja iznad kordonskog vijenca smještene su artiljerijske strijelnice. Istaknuto ziđe prvog kata šire je od prizemlja i počiva na kamenim trostrukim konzolama u sklopu kojih se nalazi pojas s izljevnicama. S dvorišne strane polukružne kule su povezane zidanim arkadnim trijemom s vitkim toskanskim stupovima i polukružnim lukovima renesansnih obilježja«, kaže Jagarčec i naglašava kako je o podrijetlu imena Tabor više mogućih tumačenja.
Od utvrde do dvorca
»U južnoj Češkoj 1420. godine utemeljili su husiti grad Tabor. Nakon njihovog poraza mnogi su se husitski vojnici uposlili kao plaćenici. Među češkim plaćenicima bio je i Jan Vitovec kojega su unajmili grofovi Celjski koji su vladali u to vrijeme Hrvatskim zagorjem. Početkom 16. stoljeća grad preuzima plemićka obitelj Rattkay koja je njime gospodarila gotovo 300 godina. Obitelj Rattkay, porijeklom iz Ugarske, a prve veze obitelji Rattkay s Hrvatskim zagorjem javljaju se 1502. godine kada Pavao I. Rattkay, kapetan u banskoj vojsci, za vojne zasluge u borbama s Osmanlijama dobiva od bana Ivaniša Korvina posjede Tabor i Jurketinec. Kao rezultat uspješne vojne i ekonomske djelatnosti, obitelj je 1559. stekla barunski naslov«, kaže Jagarčec i nastavljajući priču o Velikom Taboru navodi da nakon što Josip Ivan Rattkay 1793. godine umire bez muškog nasljednika Veliki Tabor dolazi pod upravu Ugarske komore, a da se tijekom 19. stoljeća izmjenjuju vlasnici i grad postupno propada.
Radovi na obnovi Velikog Tabora
»Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je služio kao zatvor. Godine 1919. dvorac na licitaciji kupuje slikar Oton Iveković želeći ga spasiti od propadanja. No, zbog financijskih teškoća Iveković je 1938. godine prisiljen grad prodati Banskoj upravi koja ga dodjeljuje časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa Trećeg reda sv. Franje. Privremenim upraviteljem grada imenovan je vlč. Ivan Vukina, vinagorski župnik koji se zalagao da časne sestre u Taborgradu otvore sirotište za zagorsku djecu i domaćinsku školu. Sve popravke, kao i obnovu grada, od 1938. do 1943. vodila je i plaćala banovina preko upravitelja vlč. Vukine. Odlaskom časnih sestara u studenom 1945. godine grad postaje narodnom imovinom i godinama se neprimjereno koristi kao sušionica mesa i skladište Poljoprivredne zadruge Desinić. U pedesetogodišnjem periodu od 1945. do 1995. povremeno su izvođeni najhitniji radovi na saniranju najugroženijih dijelova Velikog Tabora, financirani od tadašnjeg republičkog ministarstva kulture«, priča Nadica Jagarčec.
Muzeji Hrvatskog zagorja 2003. godine počinju upravljati Velikim Taborom. Ubrzo su pokrenuta arheološka i konzervatorska istraživanja i radovi na obnovi koje je financiralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pod stručnim vodstvom i nadzorom Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba.
U jesen 2007. godine, dovršena je I. faza obnove najstarijeg dijela Velikog Tabora koji je tada otvoren za posjetitelje s izložbom Veliki Tabor u svjetlu otkrića.
Krajem 2008. godine započinje II. faza obnove nastavljanjem konzervatorskih istraživanja i radova na uređenju vanjskih pročelja svih renesansnih kula i kurtina, obnovi svih krovišta te na cjelovitoj konstruktivnoj sanaciji.
»Istovremeno s obnovom vršena su i arheološka istraživanja prizemlja polukružnih kula, arheološki nadzor pojedinih iskopa oko Velikog Tabora te istraživanje pojedinih dijelova vanjskog obrambenog prstena, južna i sjeverna stražarnica, probno sondažno istraživanje bastiona, ulazna kula kod bastiona. Ova istraživanja iznjedrila su vrlo vrijedne arheološke nalaze od determiniranja pojedinih dijelova arhitekture do brojnih primjera kasnosrednjovjekovne keramike. Upravo na temelju velikog broja otkrivenih fragmenata pećnjaka uspjelo se restaurirati i rekonstruirati tri renesansne zidane kalijeve peći u Velikom Taboru.«
U Dvoru Veliki Tabor posjetitelji mogu pogledati nekoliko izložbi koje govore o povijesti Velikog Tabora, njegovim zbirkama kao i o vrijednim otkrićima tijekom provedenih konzervatorskih i arheoloških istraživanja.
Zvonko Sarić
