Izložba »Spomen-zbirka Pavla Beljanskog i njezin arhitekt Ivo Kurtović« činio je niz tematskih i propratnih događanja, a planirano ih je još, sve do zatvaranja, 30. siječnja 2022. godine.
Autorica izložbe, kustosica u ovoj ustanovi dr. Valentina Vuković na jednom od autorskih vođenja (bit će ih još dva) govorila je iscrpno o Kurtovićevu životu, obrazovanju i postignućima.
»Zgrade Spomen-zbirke Pavla Beljanskog i Narodne biblioteke Srbije smatraju se njegovim najznačajnijim djelima. Bio je poznat kao projektant ustanova kulture, najprije muzeja. Sudjelovao je na natječaju za projekt Muzeja grada Beograda i otuda se pretpostavlja da datira poznanstvo s Pavlom Beljanskim, jugoslavenskim diplomatom i kolekcionarom umjetničkih djela«, kazala je Vuković, predstavljajući katalog izložbe.
Izložba se sastoji od zidnih prikaza Kurtovićeva života, njegovih projektantskih postignuća, dvije makete njegova dva najznačajnija ovdašnja djela, crteža i slika, te, osobito, segmenta koji se tiče mediteranske inspiracije u njegovom radu. Autorica tog dijela izložbe i kataloga je dr. Jasenka Kranjčević s Instituta za turizam iz Zagreba, a njezino predavanje na ovu temu je i otvorilo izložbu.
Od Brača do Beograda
Ivo Kurtović rođen je 17. srpnja 1910. godine u Sutivanu na Braču. Naredne godine odselio se s ocem Timotejem, ravnateljem carinske ispostave, majkom Anticom i sestrom Zorkom u Bol, gdje je živio do pete godine. Obitelj je zatim prešla u grad Hvar, u kojem je Ivo završio prva četiri razreda osnovne škole. Od 1918. do 1926. živio je kod ujaka Vinka Radatovića, svećenika i lingvista, i pohađao realnu gimnaziju. Rudarski fakultet u Ljubljani upisao je 1927., a naredne godine Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta u Beogradu. Apsolvirao je i prekinuo redoviti studij 1933., a do Drugog svjetskog rata često je boravio u Dalmaciji, gdje je crtao i projektirao. Projektirao je vilu Bošković-Gazzari u gradu Hvaru i izradio urbanistički plan grada Hvara 1937. godine. Od 1944. do 1945. boravio je u izbjegličkom logoru u bazi El Schatt u Egiptu, gdje je radio na projektima obnove opustošenih krajeva Jugoslavije, ondje predajući arhitekturu, graditeljstvo i povijest umjetnosti. Nakon oslobođenja vratio se u Beograd i 1950. godine završio studij. Zaposlio se u Ministarstvu građevina, nakon godinu dana prešao u Savezni zavod za projektiranje Jugoprojekt, a 1948. u Projektni zavod NR Srbije, gdje je ostao do 1958. godine. Do 1969. sudjelovao je na 33 javna, pozivna i anonimna arhitektonska natječaja i osvojio 17 prvih nagrada. Od 1954. i znanstvenog asistenta na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, u idućih deset godina napredovao je do šefa Katedre za projektiranje i zvanja redovitog profesora. Bio je članom nekoliko povjerenstava za dodjelu nagrada, predsjednik Društva arhitekata Srbije i Društva arhitekata Beograda. Preminuo je 1. kolovoza 1972. u Beogradu, a iste godine mu je posthumno dodijeljena Oktobarska nagrada Grada Beograda za projekt Narodne biblioteke Srbije.
Kurtovićevi projekti
Još 1945. počinje projektirati stambene objekte. Projektirao je stambene objekte za službenike Rudnika antimona u Zajači, za radnike Rudarskoga timočkog basena Rtanj i Industrijskoga kombinata Zorka u Šapcu, za radnike Kombinata fermentacije u Zrenjaninu kao i za radnike i rukovoditelje u Trepči 1957. godine. Realiziran mu je projekt poslovno-stambene zgrade Turističkog saveza i Saveza trgovinskih komora u Beogradu, kao najava brojnih rješenja Kurtovićevih stambenih zgrada u Beogradu čije su glavne odlike suvremen graditeljski postupak i njegovanje uličnog niza gradnje kao i brižan odnos prema okruženju.
Kada su u pitanju poslovne zgrade, s kolegama iz Saveznog zavoda za projektiranje osvojio je prvu nagradu na natječaju za Narodnu biblioteku Srbije, koja ostaje njegov najmarkantniji objekt (danas je spomenik kulture). Deset godina kasnije s Đorđem Pivarskim projektirao je zgradu Građevinske komore na Slaviji. Godine 1961. realiziraju se dva projekta kojima Kurtović pokazuje jasnu i vizionarsku namjeru o cjelini Trga Republike u Beogradu: zgrada Spoljnotrgovinske komore u Knez Mihailovoj ulici i zgrada Osiguravajućeg zavoda Beograd. Godine 1975. realiziran mu je objekt upravne zgrade hidroelektrane Đerdap.
Kurtović je bio projektant ustanova kulture, ali i i velikog broja drugih objekata, koji i dalje služe ili su služili za mnogobrojne namjene. Od ustanova kulture najpoznatiji su mu izvedeni objekti Vojnog muzeja (prva nagrada na natječaju) te zgrada Narodne biblioteke Srbije. Njegov rad za natječaj za Muzej lova i šumarstva osvojio je treću nagradu 1954., a te je godine sudjelovao u povjerenstvu za izbor idejnog rješenja za zgradu Muzeja grada Beograda. Dvije godine kasnije izradio je idejni projekt za Dom omladine u Beogradu, koji nije realiziran, ali njegove glavne ideje se prepoznaju na ovom poznatom beogradskom objektu – varijanti koja je sagrađena. Mjesec dana proveo je na studijskom putovanju po Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj i Italiji povodom rada na projektu Narodne biblioteke Srbije. Konačno, 1966. odobren mu je glavni projekt za nju, koja je službeno otvorena za korisnike 6. travnja 1973. godine. Zapažen mu je i rad na projektiranju obrazovnih ustanova. Od 1950. do 1957. projektirao je osnovnu školu u Despotovcu, Učiteljsku školu u Zagrebu, Šumarsku školu u Splitu, kompleks Industrijske škole poljoprivrednih strojeva u Zemunu, te osnovnu školu u Ulici Maksima Gorkog u Beogradu, Osnovnu školu Sonja Marinković u Zemunu razuđenog tipa s tri otvorena atrija. Tu Kurtović koristi suvremena iskustva pedagogije i psihologije. Projektirao je i hotel u Budvi, kao i na Prokletijama. Projekt za aerodrom Sarajevo i studijski projekt za Aerodrom i sportsko letjelište u Skopju izrađuje u suradnji s ing. Dušanom Krsmanovićem. Od 1950. do 1960. radi studiju (habilitacijski rad) za Interkontinentalni aerodrom Beograd.
Pobjednički projekt nije smio autorizirati
Kustosica Jasmina Jakšić-Subić na autorskom vođenju predstavila je uzbudljivu povijest Kurtovićeva projektantskog nasljeđa u Novom Sadu.
»Natječaj za zgradu Spomen-zbirke Pavla Beljanskog bio je prvi namjenski natječaj kojim se realizirala izgradnja jedne ustanove kulture na našim prostorima. Uz Kurtovića, na njemu su sudjelovala još trojica značajnih predstavnika Beogradske škole moderne arhitekture: Ratomir Bogojević (dobio je prvu nagradu), Bogdan Bogdanović i Milorad Macura. Kurtović je dobio realizaciju projekta mimo natječaja, i to zato što mu je povjerenstvo, na čijem je čelu bio sam Beljanski, dozvolilo da dostavi svoj projekt četiri dana nakon zatvaranja natječaja. On ga je, u stvari, dostavio 15 dana kasnije, i iz tog razloga nije imao pravo na nagradu niti da se poziva da je natječajno dobio projekt«, kazala je Jakšić-Subić.
Ona je pojasnila i Kurtovićev doprinos kulturnom razvitku Novog Sada u poslijeratnom vremenu.
»U šestom desetljeću XX. stoljeća rješavala se cjelokupna urbanistička dispozicija zgrada na Trgu galerija. Svi arhitekti koji su se javili imali su zadatak dati viziju kako će izgledati trg, pokraj postojeće Galerije Matice srpske, Spomen-zbirke, kao i Galerije suvremene likovne umjetnosti, koja u Novom Sadu nikada nije realizirana. Od svih ideja realiziran je samo ovaj objekt, i to čak ne na način kako je to Kurtović zamislio, nego je ispred postavljen parking koji zaklanja vizuru objekta«, kazala je ona.
Izložba se može se pogledati u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog, na Trgu galerija br. 2 u Novom Sadu, a predviđeni raspored propratnih događanja na mrežnoj stranici ove institucije kulture.
M. Tucakov
