Nedavno sam pročitao da će najveći grad Vojvodine slijediti svijetli primjer naše prijestolnice (mada još nismo kraljevina) i na mjestu gdje je bilo brodogradilište, u jednoj divnoj riječnoj uvali, započeti izgradnju »Novog Sada na vodi«. Naravno, i ova ideja, poput beogradske, ima kritičara koji samo iz »biznis-političkih razloga« zamijeraju gradonačelniku Novog Sada, inače najbližem suradniku našeg skoro sveznajućeg Dvostrukog Predsjednika, koji se nedavno počeo, pored urbanizma, baviti i kritikom arhitektonskih djela, tvrdeći da je beogradski hram posvećen prvom arhiepiskopu sv. Savi ljepši od istambulske Hagia Sofije (ali nekima, nažalost, nije ni veći, imajući na umu trud i uloženih desetak milijuna eura, ipak po veličini zauzima odlično drugo mjesto na Balkanu). Uopće nemam namjeru upuštati se u bilo kakvu arhitektonsko-urbanističku polemiku s tako visokopozicioniranim političarem, jer iz vlastitog iskustva znam da s političarima s daleko manjih pozicija nema šanse »diskutirati«. Budući da su ukusi različiti, vidio sam nekoliko, za moja shvaćanja, boljih projekata rješavanja tzv.Terazijske terase, no te zamisli su ostale samo na papiru. U davnini naš grad je uvijek slijedio velike i sjajne prilike, kao što je npr. secesija, pa smo mnogo kasnije, poput Novog Sada, ukinuli tramvajski promet da bismo slijedili primjer Beograda i kroz cijeli grad provukli međunarodnu autocestu, računajući da ćemo za savezne novce srediti problem neasfaltiranih ulica (rezultat znate). Sada vam morati skrenuti pažnju da u slučajevima građenja »na vodi«, bolje rečeno građenja »na močvarnom terenu« (ali to ne zvuči tako grandiozno), danas Beograd, a zatim i Novi Sad slijede subotički primjer »grada na vodi« jer smo mi već sedamdesetih godina to izgradili i dali mu ime »Prozivka«.

»Prozivka« – grad na vodi

Već sam vam pripovijedao da je nekoć i naš grad imao svoju bujičnu rijeku, koja ga je presijecala na dva dijela. Naši marljivi graditelji ovu ponekad riječicu, ponekad pravu bujicu uspješno su stavili u podzemnu kanalizaciju, u tzv. kolektore od broja jedan do šest, a vode doveli do »Pročistača« zatim u Palićko i Ludaško jezeo, da riječicom Kireš »pročišćena voda« stigne do Tise. Neki će kazati, pa ima tu izvjesnih problema. Ali, da to zanemarimo. Samo je pitanje vremena kada ću smjeti plivati u palićkoj vodi (istina pitanje je hoću li »doživjeti stotu«). Naši »graditelji« su ljubitelji poezije J. J. Zmaja, koji je kazao: »gde god slobodno mesto nađeš, tamo drvo posadi«. Istina, ne sade drveće nego stambeno-poslovne zgrade, a šifrirana oznaka je: P+4+pk. Gradski čelnici su šezdesetih godina došli do velike odluke: masovnu, tzv. usmjerenu gradnju izvršit će na dvije lokacije: Aleja maršala Tita (gdje se već gradilo) i na Prozivki. To što se ti tereni podudaraju s nekadašnjim riječnim tokom nije (ih) bila briga. Problema temeljenja na Radijalnom putu nije bilo, jer se tamo riječni nanos nije mnogo taložio, ali na Prozivki se pokazalo da je mješavina pijeska i mulja duboka i do 20 m. Rješenje je, poput Venecije, nađeno u šipovima, istina armirano-betonskim šipovima tipa »franky«, tako da je nekadašnji močvarni teren praktično izbetoniran u dubini do 20 m. Za cijenu se nije pitalo. Da citiram našeg političara: »Mi čak i u centru Subotice volimo solitere isto kao i na drugim lokacijama«. Neki od mojih kolega imali su planove da simbolično, makar u Strossmayerovu, vrate riječicu. Drugi kolega želio je čamcem ploviti iz Kelebijskog jezera do Tise. »Sve je to izvodljivo, samo je pitanje novca i vremena«.

Zeleni hotel na otoku

Mislim da i ja trebam prikazati izvjesnu kreativnost, pa ću vam, hrabri čitatelji, prikazati jedan moj (zasad) projekt »Subotica na vodi ili na jezeru«. Mi smo nekadašnj Mali Palić djelomično pretvorili u Prozivku, a djelomično u gradsko smetlište. »Gdje rupu ili kanal vidiš, tamo smeće baci« (moj citat iz iskustva). Ovo smetlište je ruglo i problematično, zato predlažem da u centru smetlišta podigemo jedan armirano-betonski (a.b.) otok na šipovima (prakse već imamo) čiju ćemo površinu strogo hidroizolirati, a potom u velike a.b. prstene trpati izvađeno smeće, mulj (zato hidroizolacija). Prsteni bi se sužavali stepenasto poput neke piramide; visina ovakve građevine mogla bi biti visina tornja Gradske kuće. S vanjskih strana prstena gradili bismo hotele, apartmane, prodavaonice itd. sa suvremenom, tzv. zelenom fasadom. Bivše smetlište pretvorili bismo ponovo u jezersku s kondicioniranom vodom (slično rješenje postoji u Kecskemétu), formirali bismo plaže, pristaništa za čamce, terene za tenis i sport, što npr. Beogradu na vodi nedostaje. Ops, sada vidim da ideja imam još bezbroj, ali nema novinskog prostora!