Faljnis, dobri moj svite. Jevo, ja rišio malkoc da prigledam ogradu oko salaša, stalno mi se dovlače valjdar sve vaške iz Ivković šora. Nije ni čudo kad mi već sva ograda propala, nakrivila se kugod Periša kad se našljoka; svaka druga tačka se rasklamala pa ispada iz drota čim je malkoc odgurnu. No, da budem iskren, a znate dobro čeljadi moja da ja ne lažem nikad mada bi moždar i tribalo, ovi što su se u tim izvištili su sad na cini i tušta bolje žive i više fajin imadu neg mi što smo učeni da je to grijota. Jeto, skrenio sam s divanom. Da budem iskren, doduše nisam je ni pipo otkako je još moj pokojni baćo Đeno opravio tamo digod šezdest druge kad se doselio. Vrime uzelo svoje pa eto da je opravim, kupio sam niki civušina i nov drot, al sam i moram priznat malkoc i blagosiljo, Bog da mi prosti. Ta poskupilo više neg dvostruko, digli cine u nebesa kugod da je to malo gvožđa ne znam ti ni ja šta. Sitio sam se mog dide kad je divanio da je išo u nadnicu ispravljat klince jel su novi bili skupi kugod dragi kamen. Sve se mislim da će opet doć ta vrimena kako se ovi naši političari i njevi tajkuni zdravo staradu za svit. Kad smo kod svita, čeljadi moja, ja lipo ne možem bit pametan. Gledim u televiziju, slušam radio, a božem prosti sve mi se čini da je svit poludio. Od ovi što bi kalamili ne mož čovik dat odvita; ovi što su se kalamili se boje ovi što se nisu kalamili, a ovi što se nisu kalamili divane da se ni ne triba... Lipo čovik ne viruje. Ta šta se imadu bojat? Ako su se kalamili, ondak se valjdar ne mogu ni razbolit. A moždar ni nije tako. A tek o tim kalamima… Jedan je vaki, drugi naki; jedan je kineski, drugi niki ne znam ni ja, valjdar švapski, treći je ruski. Jedni ne dadu ni drugu robu ako ne priznaju njegovu, drugi ne dadu ogriv ni gas a treći je bisan sam na se. Vidim ja, čeljadi, da neće valjat. Naišla na svit nika pošast, pa stalno traži razlog za svađanciju. Misto da se družimo, kartamo, dica da se sigraju, mi se zavlačimo u kuće i nikog ne primamo; povirivamo ispod virange ko poplašeni. Moj dida mi kadgod divanio da je njemu njegov dida divanio kadgod je bila velika bola, kuga a fratrovi i časne su stalno bili s bolesnima i ličili svit. Sad borme nisam čuo da je tako. Na priliku, i sve druge bole se ne lice. Moja unuka tribala vadit mandule, pa je odbili. Tili je dica nosit privatno, pa i oni odbili. Šta kast... E, tako mi i triba kad se smušavam. Nisam pazio, evo pa sam se ogrebo na ovaj drot. Srića što nije zarđan, jel oma bi bilo nevolje. Samo mi sad fali da se razbolim, a ni doktora, ni ambulante u selu. I ta ambulanta mi se već popela. Sve je grijota gledat kako se ovi stari načekaju autobusa da odu do najbližeg doktora, pa i onda vrate. Nemaju ovaj jal onaj papir, pa bi pito ove što se zdravo staraju za našu manjinu i dile kojikake nagrade, poticaje… zašto Mala Bosna, oduvik većinsko rvacko selo, nema ni poštu ni ambulantu a sve je to dosad dok nije ove vlasti imala? Ajd, zbogom, čeljadi.