Općina Raša nalazi se u istočnom dijelu Istarske županije. Na površini od 80 km2, sa svoja 23 naselja broji 3.183 stanovnika. Raša, najmlađi gradić u Istri jedinstvena je priča o rudarenju. Smještena među zelenim brežuljcima, privlači svojom specifičnom arhitekturom. Srce gradića čini prostrani trg. Na trgu se ističe crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara. Rudarska priča izdvaja Rašu od ostalih gradića u Istri i čini je prepoznatljivom. Ljupkošću arhitekture i zabilježenim trenutkom povijesti, pravi je dragulj jednog drugačijeg vremena.
Središnje naselje – Raša svečano je inaugurirano 4. studenoga 1937. godine, kao izraz brige talijanskog režima za radništvo, rudare u obližnjim rudnicima ugljena i kao izniman arhitektonski projekt studija Pulitzer iz Trsta. Neposredno prije Drugog svjetskog rata diljem Italije niknula su namjenski građena naselja. Tako je 1937. izgrađen i grad Raša – Arsia, prvotno radnog naziva Liburnia. Gradić s dvije-tri tisuće stanovnika, sa školom, vrtićem, bolnicom, poštom, kinom, sportskim sadržajima, općinskom zgradom, policijskom stanicom i hotelom, svom komunalnom infrastrukturom, te crkvom sv. Barbare, zaštitnice rudara, sagrađen je u svega 547 dana. Grad Raša je primjer potpuno očuvane urbanističke cjeline iz međuratnoga doba, spomenik arhitekture talijanskog racionalizma. I sa svim promjenama, velika većina kuća u Raši izgleda isto kao kada su bile izgrađene.
Ovaj, po mnogočemu jedinstveni, gradić, ne samo u Istri nego i cijeloj Hrvatskoj i široj regiji, od ove godine rješenjem Ministarstva kulture, nakon niza godina nastojanja lokalnih aktivista i Konzervatorskog odjela u Puli, dobio je status preventivno zaštićenog kulturnog dobra i to za čitavo naselje. O nastanku ovog gradića razgovarali smo s načelnicom Općine Raša Glorijom Paliskom.

Izgradnja Raše i rudarska djelatnost

»Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novoizgrađenih gradova – città di fondazione, u doba talijanske uprave, odnosno u vrijeme tzv. fašističke ere. Izgradnja naselja započela je krajem travnja 1936., u travnju 1937. veći dio zgrada bio je dovršen, pa je počelo useljavanje stanara, a Raša je svečano inaugurirana 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Godinu dana kasnije uspostavljena je nova općina Raša. Tijekom gradnje radni naziv naselja glasio je Liburnia, no kasnije je prevagnuo naziv Arsia (Raša) po istoimenoj rijeci koja sa svojim pritocima geografski i morfološki određuje ovo područje. Rijeka Raša (Arsia flumen), poznata od antičkih vremena, višekratno je bila značajna granična međa između raznih državnih entiteta, pa tako i Hrvatske države u 10. stoljeću«, kaže Glorija Paliska i navodi kako su izgradnji naselja prethodili opsežni melioracijski radovi raške i osobito krapanske doline, u vremenu od 1928. do 1934. godine, u organizaciji posebnog Konzorcija na čijem se čelu nalazio Labinjanin, barun Giuseppe Lazzarini. 
»Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe zasad prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parnog stroja, omogućila je značajan razvoj ugljenokopa, pa se tako u doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. stoljeća godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona uz uporabu od oko 1.500 djelatnika. U tom je vremenu Krapan procvao s izgradnjom niza novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Godine 1905. podignuta je tamo i manja crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara«, kaže Glorija i pojašnjava kako je talijanska uprava, zbog potreba svoje autarkične privrede, poradila na značajnom povećanju proizvodnje, pa je ista 1936. g. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7.000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. 
»Upravo stoga je ugljenokopno društvo Raša (Arsa Società Anonima Carbonifera) i njegov pravi slijednik A.Ca.I. (Azienda Carboni Italiani) naručilo izgradnju novog naselja. Projekt naselja i nadzor izgradnje povjeren je tršćanskom arhitektu Gustavu Pulitzeru Finaliju i njegovom arhitektonskom studiju Stuard. On je imao jedinstvenu priliku da urbanistički riješi kompletno naselje i da arhitektonski oblikuje svaki objekt. Osim toga, uredio je mnoge unutrašnjosti, osobito objekte javnog sadržaja, a izradio je i nacrte namještaja, interpretirajući na osobni način principe cjelovitog djela (Gesamtswerka) koje je usvojio na Učilištu u Münchenu. Pulitzer je naselje hijerarhijski podijelio na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja ova dva entiteta. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom vrta. Projektirao je i peć na ugljen koja omogućava grijanje cijelog stana. Stanovi za službenike i rukovoditelje imaju veći komfor i grijanje im je omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća. Grad, planiran za 2.000 do 3.000 stanovnika, imao je sve potrebite sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske postaje do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kino dvorane i bolnice, sportskih igrališta pa čak i otvorenog bazena olimpijskih razmjera. Infrastruktura je također bila zavidno dobro riješena: vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda u svim javnim objektima. Naravno uz rub grada nalazila se i uprava rudnika.«

Srce grada Raše

Srce grada je gradski trg, čijem je projektiranju arhitekt posvetio posebnu pozornost.
»Na njemu dominira crkva sv. Barbare s pomno promišljenom krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara koji podsjećaju na jamsku podgradu, kao što četvrtasti pripojeni zvonik podsjeća na rudarsku lampu, koja se nalazi u općinskom grbu. Unutrašnjost crkve, vrlo skladnog modernog dizajna s jednostavnim, ali profinjenim detaljima mramornog oltara i škropionice, produhovljena je s bočnom stropnom rasvjetom, s dva izdužena staklena prozorska otvora na pročelju i s vrlo zanimljivim svjetlosnim efektima u bočnoj sakristiji s ostakljenom kupolom. Uz crkvu naslanja se pokrivena lođa, graditeljski element čest u mnogim istarskim gradovima, koja je svojim otvorima trebala pripomoći strujanju zraka i ventiliranju trga u doba ljetnih vrućina. Na glavnoj fasadi ističe se i kameni reljefni lik sv. Barbare, djelo tršćanskog kipara Uge Carà. Pulitzer je sasvim prirodno opskrbio trg skladnom, kamenom, okruglom fontanom«, kaže Paliska i navodi kako je temeljni princip kojim se rukovodio Pulitzer bio racionalizam, na tragu onovremenih europskih arhitektonskih strujanja. 

Pulitzerova arhitektura

»Jednostavne stroge linije, čiste, svijetle plohe našle su široku primjenu kod njega. Vežući se na mediteransku tradiciju, pravokutnim rješenjima pridodao je i luk, tako da su njegove arhitektonske kompozicije razigrane ne samo linearno već i dubinski zbog igre svjetla i sjene. No, Pulitzer se nije zadovoljio samo ovime. Modernom i suvremenom, dakle europskom, dodao je i tradicionalno, lokalno, istarsko, kako u primjeru obrade elementa baladura tako i u znalačkoj uporabi mjesnog kamena. Zbog svega toga Pulitzerova arhitektura, koja sadržava sva bitna obilježja racionalizma i modernizma u primjeru Raše, postala je svojevrsni uzor i model za urbanističko i arhitektonsko oblikovanje novih naselja, koji je potom našao primjenu u Carboniji, Sabaudiji i drugdje širom Italije«, kaže Paliska.
Nakon Drugog svjetskog rata Raša je doživjela paradoksalnu sudbinu. S jedne strane je zbog svoje, nehotične, fašističke prošlosti sustavno zapostavljana i prepuštena propadanju, a s druge je strane kao proizvođač dragocjenog crnog zlata veličana i poštovana, ali sve u cilju njezinog maksimalnog iskorištavanja. U doba jugoslavenske uprave Općina Raša integrirana je u Općinu Labin, da bi potom u novoj hrvatskoj državi iznova dobila status samostalne općine. Otada se sustavno vrše napori za valorizaciju ovog nekada izuzetno značajnog rudarskog središta. Danas Općina ima nekoliko većih gospodarskih subjekata. Plodna dolina Raše pruža iznimno dobre uvjete za razvoj poljoprivrede. Općina, uz to, razvija svoju 49 km dugu morsku obalu u svrhu turističkog sektora. Općina odavno ne egzistira na eksploataciji ugljena, rudnik je zatvoren 1968. godine, ali želi kulturno i turistički vrjednovati industrijsku ostavštinu kako bi u budućnosti bila prepoznata kao rudarsko mjesto jedinstvenog naslijeđa. Bogata baština rudarskog življenja prikazana je u Centru Arsia, malome muzeju rudarstva.

Centar Arsia, mali muzej rudarstva

Rudarska prošlost je utkana u cjelokupnu sliku Raše. Bogata baština rudarskog življenja autentično je prikazana u Centru Arsia, malome muzeju rudarstva, koji se nalazi na Raškom trgu i na izravan način posjetitelju nudi svojevrsni doživljaj nekadašnjeg rada i života raških rudara.
Na ulasku u ovaj muzej dočarano je rudarsko okno, a simbolika podzemnog života naglašena je kontrastom tame i svjetla. Slike rudarskih lica, brojni eksponati iz rudnika pružaju posjetitelju istinski doživljaj atmosfere rudnika. Posjetitelj se stapa s interijerom i proživljava rudarsku stvarnost. Hoda se po originalnim tračnicama, a ekrani s video projekcijama vode posjetitelja u prošlost. Arhivski filmovi dočaravaju vizualni trenutak jednog vremena i tako posjetitelj postaje dio jedne nesvakidašnje priče. 
Slikama i zvukom posjetitelj upoznaje povijest Raše i njenu inauguraciju. Zvučni efekti stvaraju dojam istinskih eksplozija u rudniku i kopanja ugljena. Posjetitelju se pruža potpuna uživljenost i dojam atmosfere rudnika. Biti dio jednog vremenskog trenutka rudarske priče, osjetiti tu stvarnost, za posjetitelje je sigurno neponovljiv doživljaj.
U sklopu muzeja dodatnu zanimljivost čini prikaz tipičnog, siromašnog rudarskog stana. Brojni detalji u stanu pričaju svoju priču i zrcalo su jednog vremena. Siromašni rudarski život zrcali se u interijeru stana na domišljat i istinski prikaz pomno odabranih predmeta. Kontrastom izmjene tame i svjetla ulaskom u rudarski stan pojačan je osjećaj težine rudarskog života. 
Evo i odgovora na pitanje zbog čega Raša nije bila uništena kao urbanistička cjelina. Zapostavljanje je glavni razlog. Nakon zatvaranja rudnika 1968. godine, vlast jednostavno nije bila briga za nju. Bila je dio Općine Labin. Ljudi su radili u rudniku u Labinu, autobusi su svakoga dana vozili rudare na posao, sve do 1988. godine kada je zatvoren i labinski rudnik. Toliko je bila siromašna da se ništa nije gradilo, čemu možemo zahvaliti što je gradić Raša jedinstven u Europi.
Zvonko Sarić