U tek nekoliko redaka Markova evanđelja (usp. Mk 12,38-44), u kojima Isus govori o pismoznancima i siromašnoj udovici, krije se poruka i pouka kršćanskoga življenja. Isus nas poučava kako mnogo toga što se nama čini ispravno i Bogu milo, zapravo to nije, te u svjetlu ove pouke trebamo, kao Kristovi svjedoci u svijetu, napraviti zaokret i svome življenju i naviještanju Kristova nauka.
Pismoznanci
Ovonedjeljno obraćanje mnoštvu Isus započinje riječima: »Čuvajte se pismoznanaca!« (Mk 12,38). To upozorenje zapravo je upozorenje na opasnost dvoličnoga života, jer upravo je dvoličnost resila pismoznance. Oni su, kao dobri poznavaoci Božje riječi, umjesto da joj ponizno služe, tražili povlastice i prva mjesta, oholo se uzdizali nad ostalim narodom. Nije upitno njihovo poznavanje Pisma, već njihov stil života koji je odudarao od onoga što su govorili dok su tumačili Božju riječ. Zbog toga ih Isus osuđuje, upozoravajući ostale da se na njih ne ugledaju. Nisu pismoznanci bili moralno loši ljudi, oni su služili u hramu, te marljivo čitali i narodu tumačili riječ Božju, nastojeći vršiti sve što stoji u Zakonu. Ipak, pravili su veliku grešku, jer nisu živjeli za služenje već za vlastitu slavu.
I mi danas, kao oni koji smo odgajani u vjerskom duhu, kao oni koji smo aktivno prisutni u svojoj župnoj zajednici, u velikoj smo opasnosti da postanemo dvolični poput pismoznanaca. Čovjek zbog svoje ljudske naravi voli slavu, prve redove, iskazanu čast, bez obzira o čemu se radi. Stoga neki baš tu, u župnoj zajednici vide mjesto na kojemu će ostvariti tu svoju potrebu za isticanjem. Koliko god da smo pobožni i revni u vršenju svojih kršćanskih obveza, ne smijemo zaboraviti da je poniznost i služenje ono što je Bogu milo. U tome se ogleda iskrenost naše pobožnosti i snaga naše vjere i predanosti Kristu. Nikakvo nas znanje niti vrijeme provedeno u nekoj zajednici ne čini boljim i vrjednijim od bilo koga drugog. Znamo već da Bog ne gleda kao čovjek i da je njemu bitno ono što je u srcu, a tu treba naći ljubav prema njemu i bližnjemu koja će nas učiniti njegovim poniznim slugama i iskrenom braćom svima koji se nađu na našem životnome putu. Bog voli one koji djeluju na njegovu slavu i dobro drugog, a ne samo za vlastite interese.
Udovičin primjer
Isus ove nedjelje ističe i primjer udovice koja u hramsku riznicu ubacuje sve što je imala. Njen novčić nije najveći ubačeni iznos, ubacila je najmanji novčić koji je tada bio u opticaju, ali je cijeli njezin imetak, dok su drugi ubacivali ono što im je višak. Ono što nam Isus želi istaknuti kod ove udovice je njena velikodušnost, a ta velikodušnost očituje snagu njezine vjere i pouzdanja u Boga. Dok su drugi dobro proračunali koliko će dati kako ne bi trpjeli njihovi poslovi i kako ne bi osjetili oskudicu, ova žena daje sve što ima, ne premišlja se. Isus je zato ističe kao primjer za nasljedovanje, jer Bogu nije bitna veličina našega dara nego velikodušnost kojom darivamo. U našemu daru Bog traži naše srce, nas same. Položaj darovatelja, njegovo bogatstvo, moć i veličina onoga što daruje za Boga je potpuno nevažno. On vrjednuje veličinu srca i čistoću namjere.
U današnjem materijalističkom društvu, kada sve vrijedi onoliko kolika mu je novčana vrijednost, budimo drugačiji od svijeta, budimo velikodušni i iskreni kada darujemo i pomažemo. Pouzdajmo se u Boga, a ne u svoje računice. Ostanimo ponizni u vršenju svoga kršćanskoga poslanja vođeni jedino brigom živimo li onako kako je Bogu milo.