U okviru jubilarnih XX. Dana hrvаtske knjige i riječi u Subotici, u HKC-u Bunjevačko kolo imali smo prigodu pogledati predstavu Bunjevački blues – saga o svitu koji nestaje u izvedbi Hrvatskog kazališta iz Pečuha koja je premijeru imala početkom prošle godine u matičnoj ustanovi. Predstava je rađena prema proznom tekstu Tomislava Žigmanova, dramatizaciju potpisuje pokojni glumac Vlatko Dulić, a režiju glumac Slaven Vidaković. Subotička publika imala je priliku gledati 2014. godine i pamti izvedbu istog dramskog predloška Glumačke družine Histrion iz Zagreba u režiji Vlatka Dulića, a sada ima svježe i drugačije viđenje ovog komada u izvedbi pečuškog ansambla.

Sedam potresnih priča

Komad Bunjevački blues – saga o svitu koji nestaje dvostruko je naslovljen: prvi dio naslova je preuzet naslov zbirke pjesama, a drugi dio je podnaslov dramatizirane zbirke priča Prid svitom Tomislava Žigmanova. Dramski tekst nije klasično ustrojen te ne možemo govoriti o tipičnim etapama dramske radnje, o sukobu ili sukobima među likovima, o usmjerenosti dramske radnje ka konačnome razrješenju koju prati napetost. Komad počiva na obimnim narativnim strukturama, tj. epizodama u kojima kroz monološke i dijaloške solilokvije upoznajemo sedam potresnih životnih priča bunjevačkih Hrvata. Brojem epizoda možemo naslutiti kako se simbolično u punini obuhvaća cjelina konkretnog subetničkog kolektiva. U svaku od scenskih epizoda, koje su u međusobnom suglasju po naglasku na tragičnoj sudbini likova uslijed državnih, političkih, ekonomskih, ljubavnih, karakternih crta društva i pojedinaca, uvodi nas bračni par Tome (Rafael Arčon) i Rozika (Eva Polgar). U domu brižne posvećenosti supružnika i njihove tople svakodnevice tijekom jednog dana plete se priča. Osnovna sastavnica toga pletiva je smrt koja povezuje emotivno nabijene tragične epizode i prološki ostarjeli par koji začinjava sjenku smrti humorom pružajući nam tako priliku za predah. 
Predstava je naglašeno angažirana, etički i emotivno opečaćena. Misao o prolaznosti nadilazi se njegovanjem kulture sjećanja i okamenjenjem u vječnost pričanjem priča o sudbinama drugih ljudi. Pored avetinjskih sugovornika koji razgovaraju sami sa sobom i na sceni sa zamrznutim Tomom i Rozikom samoću i izoliranost ostarjelog bračnog para dodatno podcrtava čežnja i nada da će se njihova djeca, koja se ne pojavljuju i ne javljaju tijekom komada, brinuti o njima. Tijekom cijele predstave pratimo govor jednog dramskog subjekta razdijeljenog na devet lica, a s obzirom na završetak dana, lijeganje u postelju i smrt koja lebdi nad njima i otjelotvoruje se kroz pokojnike ostaje bojazan da će se sklapanjem očiju Tome i Rozike sklopiti i posljednje usne koje pričom o sebi, o svojima, o Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj čuvaju svoj identitet. 

Svijet živih i mrtvih

Scenografija, koju potpisuje Joana Tarbuk, podijeljena je na dva dijela od kojih jedan predstavlja unutrašnjost bunjevačkog doma, a drugi je bijelo platno na kom se projiciraju snimke prilikom početka i kraja svake od sedam epizoda. Kroz procjep na platnu, lica identično kao na snimkama ulaze i izlaze sa scene najčešće kroz vrata koja općenito imaju značenje prolaza, simbolično prolaza između svijeta živih i svijeta mrtvih. Multimedijalni prikazi replikacija su realnosti (s tim da su neka vrata odviše moderna), a stvarnosni scenski realizam do najsitnijih detalja razrađen (te se stvarna kajgana sprema i jede na sceni). Pored vizualnog, i auditivni aspekt predstave samo tautološki ponavlja stvarnost ne otvarajući i ne dopisujući nova značenja i interpretacije dramskog teksta. Ovakav pristup otvara pitanje s blagim žalom zbog čega se ovo vrhunsko suvremeno djelo hrvatske književnosti nije moglo odvojiti od zastarjelosti prikaza u realističnoj maniri. 
U ovoj, kao i u Histrionovoj izvedbi, predstavu na pravi način uzdiže uvjerljiva, čak na momente bravurozna igra glumaca, osobito Maje Lučić kao Mande, Gorana Smoljanovića kao Mije i Dejana Fajfera kao Sive. Ekspresivnost glumačkog izričaja koji je sav od grcanja nabijenih i neiskazivih emocija, koji je pod grčem zbog nametnutih vanjskih i nutarnjih normi (makar one bile i najplemenitije) čvrsto drži pažnju pridobivajući gledatelja za emotivnu participaciju, suosjećanje i evociranje vlastitih obiteljskih priča. Mjesni govor bačkih Hrvata, važna karakteristika ovog dramskog predloška, nije svim glumcima jednako dobro pošao za rukom te je na momente izgovor naginjao standardnom hrvatskom jeziku, a ponekad i dalmatinskoj ikavici.
Nevena Mlinko