Vjera je ta koja spašava. Ova informacija svima je dobro poznata, no često zaboravljana u svakodnevnim životnim okolnostima. Međutim, sva čuda koja je Isus učinio žele nas upravo na to podsjetiti. Bogu je sve moguće, ali traži našu vjeru. Događalo se i u Isusovo vrijeme da narodu manjka vjere. Tako je bilo kada je obilazio svoj rodni kraj. Narod je u njemu gledao običnog drvodjeljina sina, zato nije bio u stanju u njemu prepoznati obećanog Mesiju. Zbog nedostatka vjere njegovih zemljaka Isus nije tamo učinio mnogo čuda, kao što je činio u drugim krajevima. A kada bi na nekom učinio čudo, uvijek je naglasio da je to zbog njegove vjere. I mi danas očekujemo čuda, a kada se ona ne dogode postavljamo Bogu različita pitanja, nekada čak i u njega sumnjamo. Naprotiv, u takvim trenucima treba najprije sebe pitati o svojoj vjeri, tu ćemo pronaći odgovor o tome zašto ne vidimo znakove Božje prisutnosti.
Učimo od Bartimeja
Evanđelist Marko opisuje susret Isusa i slijepog Bartimeja (usp. Mk 10,46-52). Bartimej je bio slijep i zbog toga je morao biti prosjak. I danas je slijepima teško snaći se u životu, iako je dvadeset prvo stoljeće, a u Isusovo vrijeme on nije imao drugu opciju, doli prositi kako bi mogao preživjeti. Kako je uvijek sjedio pored puta, tako je mogao čuti različite priče onih koji su tuda prolazili. Na taj način čuo je i za Isusa iz Nazareta, koji je već tolike čudesno ozdravio. Kao i svatko tko se nalazi u bezizlaznoj situaciji, pa se hvata za bilo kakvu slamku spasa, tako se i ovaj prosjak ponadao da će možda taj Nazarećanin o kome je slušao jednom proći tim putom pokraj kojeg je on prosio. To se i dogodilo. Kada je čuo da Isus uistinu ide putom pokraj kojega on sjedi, stane ga dozivati, moleći pomoć. Ljudi su ga ušutkivali, ali on nije mario, vikao je još glasnije, jer je vjerovao da Krist može pomoći i njemu, kao što je pomogao tolikima prije.
Isus nije mogao ostati gluh na iskreni vapaj onoga koji vjeruje da mu on može pomoći. Ozdravio ga je, ali je i naglasio, da svi okupljeni čuju: »Idi, vjera te tvoja spasila!« (Mk 10, 52). Važno je spomenuti i sljedeću rečenicu: »I on odmah progleda i uputi se za njim«. Dakle, Isus je nagradio snažnu vjeru slijepog prosjaka. A on, ozdravivši, nije okrenuo svojim putom, nego je pošao za Isusom. Jer, susret s Kristom mijenja cijeli čovjekov život, ne samo tjelesno, nego i duhovno. Bartimejev život više nije bio isti, ne samo jer je progledao nego i zato što je susreo Krista Spasitelja.
Vjerujemo li?
Mnogo možemo naučiti iz ovoga susreta Isusa i slijepog Bartimeja. Svi mi prolazimo kroz različite teškoće u životu i potrebno je da Isus učini čudo da bi sve krenulo u smjeru koji bismo mi voljeli. Zato često gunđamo na Boga, ljutimo se što nam je tako, pitamo se što smo to učinili da nam se sve to događa. A potrebno je činiti potpuno drugačije, poput Bartimeja s nadom čekati i s čvrstom vjerom moliti. Naša je vjera krhka i nepostojana, a Isus želi vidjeti da je ona čvrsta i nepokolebljiva; zato nas često stavlja na kušnje i ostavlja nas da čekamo. I koliko god da čekamo, ne smijemo prestati vjerovati, jer je on jedini koji nam može donijeti spasenje i izbavljenje iz onoga što nas najviše opterećuje. Stoga, što god da nam se događa, samo treba čvrsto vjerovati i ustrajno moliti.
A kada kušnja prođe i Bog odgovori na naše molitve, to nije trenutak da ga ostavimo i krenemo nekim svojim putom. Naprotiv, tada tek treba ostati uz Gospodina, zahvaljivati i s vjerom ga nasljedovati.
