Marko Kusturin, rođen 20. listopada1928. godine od oca Marka i majke Anice (rođ. Šomođvarac) svoj radni vijek proveo je kao uposlenik u ZOIL osiguranju u Somboru gdje je bio zadužen za Monoštor, Bezdan, Kolut i Bereg. No, njegova prava ljubav bila je glazba, a želju za bavljenjem glazbom ostvario je kao kantor u župi sv. Petra i Pavla u Monoštoru. 
Pričaju da je od mladosti volio harmoniku, te je vježbao sviranje dok su se ostala djeca igrala na dunavcu. Djetinjstvo je proveo u Sokačiću, ulici na kraju sela s one strane benta (nasipa) čiji  jedan dio pripada katastraskoj općini Beli Manastir (Hrvatska). Upisuje srednju glazbenu školu u Somboru. Nije bilo lako. Pješice se išlo do željezničke stanice koja je bila udaljena sigurno više od kilometar od sela, dalje se nastavljalo vlakom. Često je prespavao u školi na klupama. Po svršetku srednje škole, oko 1951. godine, počinje pored redovitog uposlenja raditi kao kantor u crkvi. Tijekom životnog vijeka predavao je 4-5 godina i glazbeno u osnovnoj školi. Također je držao satove harmonike zainteresiranima te se može reći da su prve korake u svojoj karijeri učili kasnije poznati harmonikaši iz romskog naselja. Bio je uvijek spreman pomoći, te je bio spreman zasvirati harmoniku i na seoskim zabavama (maskenbal) no nije imao svoj sastav (bend). 
Volio je svirati u crkvi i nije mu bilo teško svirati i po tri mise za dan, te je još išao i na sprovode kad ih je bilo. Događalo se da tijekom dana i po šest puta obavlja kantorske poslove. Bio je nadaren, te je po potrebi i pisao stihove za praštanje na sprovodima. Ovim stihovima se obitelj opraštala od pokojnika te bi se u njima našle sve bitne osobe u obitelji. On je posljednji koji je svirao na misnim slavljima koristeći  velike orgulje koje nakon kvara više nikad nisu privedene svrsi. Zanimanja su mu bila svestrana te je jedno vrijeme bio i tajnik nogometnog kluba. Supruga Erika, rođena Tilčer, a po majci Sabo (prezime Sabo – porijeklo iz Hercegovine) nije imala ništa protiv njegove svestranosti i podržavala ga je u svim aktivnostima. U crkvi prestaje s radom na mjestu kantora 1996. godine, a poslednji put muzički instrument – harmoniku uzima 1998. na svadbi starijeg sina. Preminuo je 2009. godine.
Sinovi Darko i Jerko nisu pokazali zanimanje za glazbu, no danas njegove unuke Ana i Eva, kćeri sina Darka pohađaju istureni odjel Muzičke škole Petar Konjović, nastavu na hrvatskom jeziku, s tim da njihov instrument nije harmonika već prim i bas prim.
Željko Šeremešić