Prvi studenoga u Katoličkoj crkvi slavi se svetkovina Svih svetih. Toga dana slave se sveci i svetice koje je Crkva proglasila svetima, ali i oni koji su umrli na glasu svetosti. Već sutradan, 2. studenoga, prisjećamo se svih svojih dragih pokojnika. Toga dana vjernici osobito mole za svoje mrtve, posjećuju njihova vječna počivališta, blagoslivljaju ih, pale svijeće, nose cvijeće. Tako bismo u današnje vrijeme u kratkim crtama mogli opisati prva dva dana pretposljednjeg mjeseca u godini. 
Svjedoci smo da se danas puno toga promijenilo i da je među ljudima najvažnije koje i koliko cvijeća će se odnijeti, kolike svijeće ili svjećnjaci zapaliti, a da je ono stvarno i istinsko nekako potisnuto onim vidljivim i opipiljivim. 

Običaji u Sonti 

»Beru se kukuruzi. Međ kukuruzma bundive. Velike, male, turkinje i ‘ne crvene za marvu. Kad naidemo na male, oma mislimo na našu dicu doma. Snotamo od koje će kako kandelo ispast za ‘voga našega maloga, jel za noga. A, kandelima za Sisvete su se radovali ka’ su bili mali i naši dide i prandide. Otkad znamo za se na Sisvete poslipodne, očevi, stari i dide imu ‘dužnost’ pripolovit i izdubit male bundive, samo turkinje, što lipše išarat križićima, zvizdama, misecom i srcetima. Malo okolo izreckat. Upolak metnit sviću i zapalit. Obisit na šnjuru tako da se može nosit«, piše Ruža Silađev u svojoj knjizi Divani iz Sonte i prisjeća se kako se nekada pripremalo za ovu svetkovinu. 
»U sedam sati uveče na Sisvete počmu zvonit zvona na Kalvarije. Prija su zvonila sve do osam sati. Jedeke na zvona su vukli birovi, a miništranti su malo po selu išli ‘prosit’. Narod je rado davo koji sitnež za zvona. Birovi bi onda kupili koju kapljicu i tako lakše vukli zvona. Svi idemo na groblje. U taj sat, naši stari su rekli da izlazu duše naši, mili mrtvi. Kandela naše dičice svitlu jim put da znadu dojt do nas. Kandelo se metalo pomalo na više grobova. Moljili smo u tišine, svako za se i svako za svojega. Stojalo se na grobu ‘noga koji je zadnji umro, dogod zvona zvonu. Groblje je očistito. U dane ka’se čisti uvik je dobro očistit koji grob što nije tvoj i sviću zapalit, možda kakomu siromu što nema nigdi nikoga. Sve je uredito zimckima ružama i krezentinima svakaki fela. Sviće goru na svi grobova. Ko da su zvizde sa neba došle na zemlju. Dim sa svića se diže u vis. Kroz tišinu se čuje primetanje zrna na patricama (krunicama) i šapćanje molitve. Odnikud i prigušiti plač, pa se otme potijano jaukanje kake matere i oca. I mala dica što držu kandela su mirna, zatečena svitlošću i svetim. Svako obnavlja svoj spomen na pokojnika. U tomu jedinomu času u godine dana, mislimo da smo sa njima. Kad zvona pristanu zvonit, svit se počme razilazit doma. Svečano i tijano sa blaženim mirom u duše i sa umom da ćemo jedamt i mi tamo.«  
Po njenim zapisima vidimo da bolesni, stari i svi koji su bili spriječeni ići tu večer na groblje, molitvu za pokojnika obavljali su doma. Također, Silađev piše kako su na stolu poredali svijeće, za svakoga pokojnika po jednu, tko je bio u mogućnosti, ako ne spomenuto dječje kandilo je i ovdje poslužilo. Nije oduvijek bilo svijeća, niti fenjera, a niti su se ljudi natjecali čiji će grob biti ljepše uređen, piše Silađev i prisjeća se čiča Stipana Šundera, koji je izrađivao svijeće »koturove«. 
»Jedni su bili okrugli i upolak su imali gajtan za gorit. Drugi su bili ko forme plantika i umatali se u krug. Taki su se najviše kupovali. Onda je svaka sirotica imala uvik ‘sviću’ pri ruke. Komatić kotura bi odmotala, zapalila i pomolila se Bogu. Dok traje molitva, dotle traje i svića«, piše Silađev i navodi kako je »koturova bilo mali, veliki, crveni, plavi, žuti i rozni«.  
Običaje za Dušni dan, koji se često naziva pogrdnim imenom »Mrtvi dan« Ruža Silađev opisuje ovako: »Ujtru na sam Dan mrtvi, u pe’ sati su ope zvona zazvonila sve do še’ sati. Upalu se ‘ne sviće od sinoć što nisu izgorile, jel dičja kandela. Svi ukućani su se morali dignit i molit. Dica sanana i krmeljiva, al niko se ne smije bunit. Oni što su se istom naučili prikrstit, isto ji se probudi i prikrsti, pa onda nek dalje spavu. Mater je samo rekla da je to jedamt u godine i da nikomu ništa zoto neće falit. Ako koja svića ne izgori, potli mise se odnese na groblje da dogori do kraja. Tako smo obavljali Sisvete i Dan mrtvi u Sonti. U ostale dane ne zaboravljamo di su naši pokojni, jel ko ne vodi brigu o ‘nima tamo, ne volji baš jako ni ‘ve ‘vamo«.  

Izgubljeni običaji u Monoštoru 

Običaji, k’o običaji, razlikuju se od mjesta do mjesta, a da je tako i kada su u pitanju ova dva dana, potvrđuje nam Marija Šeremešić, koja govori o običajima u Monoštoru. Šokci Hrvati u Monoštoru su svoju vjeru uvijek iskazivali molitvom, odlaskom u crkvu, posjećivanjem groblja, križeva. Manje su polagali pažnje na dekorativno obilježavanje blagdana, a više na ono duhovno. Svi običaji vezani za blagdane bili su u crkvi, a manje po obiteljima. Po njenim riječima nekada davno, prije 60 i 70 godina, groblja su posjećivana na Dušni dan, odnosno isto tako među Monoštorcima poznati Mrtvi dan. 
»Na Svi svete se išlo isključivo u crkvu, a na Mrtvi dan se išlo u crkvu i uzimalo se svete vode (tko nije imao) za groblje. Posjećivalo se groblje, molilo, palile su se svijeće i jaukalo se. Jako su glasno plakali, razgovarali s pokojnikom i žalili na sav glas. Po cijelom groblju se čuo jauk. Više se to ne može čuti u Monoštoru, ali dobro se sjećam kako se sedamdesetih još tu i tamo moglo čuti jaukanje«, prisjeća se Marija Šeremešić i dalje pojašnjava kako je običaj u Monoštoru bio da se tih dana nosila odjeća za žaljenje, a iako su Šokci imali najmanje baš takve odjeće, budući da su poznati po veselim i šarenim bojama, ipak su svoje odijelo prilagodili za te dane. 
»Uoči Mrtvog dana djeca su išla po kućama i nosila su svijećice. Prvo bi išli kod onih koji su te godine imali smrtni slučaj u obitelji. Pitali bi ih ‘Možemo se Boga moljit za mrtve duše’, pa ako bi domaćin dozvolio, a većina jeste, onda bi zapalili svijeće i izmolili Oče naš za mrtve duše. Na dar bi dobili oraha, jabuke ili tako nešto skromno«, priča sugovornica i pojašnjava kako Monoštorci nisu imali cvjetne bašte u prednjem dijelu dvora (okućnice), jer su tuda vodili svinje, krave, guske, patke na ispašu. 
U prednjem dijelu je bila zasađena kakva kruška ili eventualno dud. 
»Nakon 60-ih godina u vrh vrta ili bostana nije bila ograda sa susjedima, te bi na međi posadili kakvo otporno cvijeće. Najčešće nekadašnje krizanteme koje su same rasle, a dio je bio zasađen metlinjom, od čega su pravili metle korovače. Taj cvjetni dio se protezao i kod susjeda i oni su to razmjenjivali kome je što kad trebalo. To cvijeće su koristili za odnošenje na groblje. Ako je preminuo netko bliži ili mlad u obitelji, onda se nosilo umjetno cvijeće, koje je bilo više od kartona i papira nego od cvijeća, ali to se ugrađivalo i pravio se vijenac«, priča Marija Šeremešić. 
Po njenim riječima Šokci u Monoštoru tada nisu imali nadgrobne spomenike nego su najčešće pravili humke od zemlje. Posebno se vodila briga o groblju uoči Svih svetih i Dušnog dana. 
»Običaj u selu je bio da se čitavo groblje mora oguliti od trave, potpuno s korijenom, tako da je svatko svoj grob ograbljicao i sredio ga kao da je češljem češljano. Humke su se pravile u obliku trapeza, a na ravni dio se zabadalo cvijeće koje su donosili od kuće (ono s međe). Nije bilo kupovnog nego ono tko je što imao«, priča Marija Šeremešić i pojašnjava kako je najvažnije bilo pomoliti se, zapaliti svijeću i poškropiti grob svetom vodom. 
Ž. V.