Sve nas muči pitanje kako zavrijediti Božje kraljevstvo. Vjernici pokušavaju zapamtiti i slijediti sve što vjera uči, a onda im se to čini preteško i nemoguće. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme.
Sve zapovijedi u jednu
Isusovi sunarodnjaci teško su se snalazili u šumi zapovijedi i zabrana. Teško im je bilo zapamtiti ih, a još teže primijeniti na konkretne životne situacije. Nisu znali kako ih sažeti i lakše ih primijeniti. Zato jedan pismoznanac pristupa Isusu i pita: »Koja je zapovijed prva od sviju?« (Mk 12,28). Teško je bilo ljudima cijeli Zakon svesti na jednu zapovijed, jer u masi propisa nisu prepoznavali bit. A Isus upravo to čini, svodi cijeli Zakon na dvostruku zapovijed ljubavi, koja izražava njegovu bit: »Isus odgovori: ‘Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.’« (Mk 12,??-??). Ljubav prema Bogu i čovjeku je u pozadini svih zapovijedi i propisa. A ti propisi samo su usmjerenje kako da tu ljubav pokažemo. Međutim, kad živimo ljubav, onda su propisi nepotrebni.
Isus, osim što je cijeli Zakon i proroke sažeo na dvije jednostavne zapovijedi, uveo je još jednu novinu. Židovi su svojim bližnjima smatrali samo svoje sunarodnjake, a Isus je prispodobom o milosrdnom Samarijancu proširio pojam bližnjeg na svakoga čovjeka. Dakle, nema kriterija po kojem bismo procjenjivali tko je bližnji, a tko ne. To je svaki čovjek.
Kao sebe samog
Isusova zapovijed ljubavi prema Bogu kaže da ga trebamo ljubiti svim srcem, dušom i umom. To zapravo znači cijelim svojim bićem, a u našem svakodnevnom životu to konkretno znači da ne smije biti dana, a da nismo s Bogom komunicirali, da mu nismo posvetili vrijeme u molitvi, da se nismo sjetili otići na svetu misu. Kada nekoga ljubiš, za njega ti ništa nije teško, dakle nije nam teško odvojiti za Boga sat vremena u neradnom danu. Čovjek koji je u svome životu orijentiran na Boga lako nasljeduje i sve zapovijedi koje se na Boga odnose, tj. to mu postaje prirodno. Ljubav prema Bogu teško nam je pojmiti, jer nam se Bog čini dalek i apstraktan. No, svakodnevna komunikacija s njim kroz molitvu i sakramente povezuje nas s njim, on nam prestaje biti dalek, te možemo osjetiti njegovu prisutnost u svome životu. Ovakva povezanost čini da svoj život s njim živimo, da se u njega pouzdajemo, vjerujemo mu, u njegove ruke stavljamo svoje brige, probleme i planove, te ga u konačnici i ljubimo onako kako Isus kaže da treba, cijelim svojim bićem.
Tko ljubi Boga na taj način postaje sposoban ljubiti i bližnjega onako kako to Isus traži, kao sebe samoga. I ne samo da ne biramo tko je naš bližnji, nego ne biramo ni koliko ćemo koga ljubiti. Složit ćemo se da mnogi svojim ponašanjem nisu zavrijedili našu ljubav, ali to je ljudski gledano. Bog gleda drugačije. Kao što on ljubi svakoga, bez obzira na njegove vrline i mane, tako trebamo i mi kao njegovi nasljedovatelji. Mjera ljubavi prema drugome je ona ljubav koju imamo prema sebi samome. I kao što se trudimo za svoje osobno dobro, ljubav nas treba pokretati da se trudimo i oko svojih bližnjih. A tko ljubi Boga cijelim svojim bićem, pronaći će snage i načina da isto tako ljubi i bližnjega, bez obzira na sve ljudske kriterije i norme. To je jedini put u Božje kraljevstvo – ljubav.
