Ljudi na ovim prostorima – poznato je to i njima samima – skloni su svakovrsnim pretjerivanjima: glavni grad već je odavno »postao« dvomilijunski (iako mu do te brojke nedostaje koja stotina tisuća žitelja), Subotica je još prije jednog stoljeća imala 100.000 stanovnika (samo s okolnim naseljima, a sam grad možda tek polovinu), tradicijom se proglašava druga-treća godina održavanja neke manifestacije, a jubilej počinje već kad napuni pet godina. Po slobodnoj procjeni doljepotpisanoga, iza takvih, svakodnevnih a brojnih, tvrdnji nastoji se prikriti vlastiti kompleksi kao nadomjestak za nešto što razvijeniji svijet već odavno ima. Kao da je, recimo, Beograd kao grad više vrijedan ukoliko ima više stanovnika ili, pak, kao da je neka manifestacija kvalitetnija ukoliko ispred nje stavite epitet »tradicionalna«. Drugim riječima, tom se vrstom pretjerivanja popunjavaju brojne komunalne rupe koje svakodnevno opterećuju život stanovnika prijestolnice, odnosno kvalitativna praznina kojom odiše svaka vrsta »-jada« (Slaninijada, Pasuljijada i sl.) koja se održava s osnovnim ciljem da se ubije vrijeme i razbije dosada.
Ali, i u takvoj vrsti »konkurencije« – koju su nametnuli ambiciozni (a uglavnom nekreativni) inicijatori i organizatori raznih manifestacija, a mediji to pametno k’o papagaji svakodnevno ponavljaju – prave vrijednosti izdvajaju se same po sebi: Narodnom kazalištu nitko ne može osporiti tradiciju (utemeljeno 1854.), kao što to ne može ni Glazbenoj školi (1878.) ili pak Gradskoj knjižnici (1890.), kao niti jubileje kada za to dođe vrijeme. Jer, oni su to svojim postojanjem, kontinunitetom i, naravno, kvalitetom potvrdili i zaslužili.
U pobrojano društvo mirne duše možemo uvrstiti i Mađarski kulturni centar Népkör, bez obzira na to koju ćemo godinu uzeti kao jubilarnu. Naime, ako se držimo datuma održavanja osnivačke skupštine, onda je 15. listopada Népkör napunio punih 150 godina, a ako, pak, nastojimo biti legalisti, onda treba pričekati 20. siječnja 2022., jer su ondašnje vlasti i službeno odobrile njegovo javno djelovanje. Ali, koji god datum da uzmemo kao jubilarni (naravno, bez navodnika), Népkör je u svojoj kategoriji u gradu bez konkurencije, a među sličnim mađarskim organizacijama na teritoriju Vojvodine od njega je starija tek Magyar Polgári Kaszinó (Mađarska građanska kasina), koja je u Somboru, kao središtu ondašnje županije, utemeljena 1862.!
Kroz tako dugo razdoblje Népkör je postao mnogo više od Mađarskog kulturnog centra – postao je sastavni dio duše ovoga grada, kao što su to i njegovi stanovnici mađarske nacionalnosti. Népkör svoje bivše i sadašnje članstvo asocira na sate, dane i godine odvojene da bi se naučilo nešto lijepo, bilo da je riječ o plesu, slikanju, glumi ili nekoj drugoj vrsti umjetnosti ili vještine. Asocira ih ova zgrada i na vlastiti dom, jer su se u njemu s drugim »stanarima« susretali kao s članovima obitelji s kojima su dijelili zajedničke brige i radosti; dom iz koga su odlazili na brojna gostovanja i donosili pregršt nagrada, ali i dom u koji su objeručke primali goste sa svih strana svijeta. Za one koji, pak, nisu (bili) njegovi članovi Népkör je također mjesto kog se rado prisjećaju: netko legendarnog pacala (fileki), netko mađarske glazbe, netko koncerata ili izložbi koje su priređivali članovi ovoga Društva.
Iz tih razloga bilo je ugodno u nedjelju, 24. listopada, biti na središnjoj proslavi jubileja Népköra, gdje je rukovodstvo Društva podijelilo pregršt nagrada, priznanja i zahvalnica svojim bivšim i sadašnjim članovima, na čelu s predsjednicom Mártom Takács, ali i onim počasnim poput Katalin Káich ili Valérie Dévavári Beszédes ili pak onima čija su imena nadaleko poznata i izvan zidova ovoga doma, a ipak su sastavni deo njega, poput slikara Györgya Borosa, glumaca Hermine G. Erdélyi i Zalána Gregussa, koreografa Illésa Lackóa ili redatelja Zoltána Siflisa. Bilo je ugodno oku i uhu pratiti sklad pokreta na izvornu mađarsku glazbu u izvedbi Kulturno-omladinskog centra Hírös Agóra, kao i prije toga od glavnoga tajnika Društva Béle Bodrogija čuti da je Népkör, zajedno sa svojim partnerima iz Kecskeméta, sudionik IPA projekta »Putujemo kroz kulturu«, koji će mu do konca sljedeće godine omogućiti i materijalno-tehnički napredak kao i stručno usavršavanje kroz brojne programe. Konačno, bilo je ugodno poslušati pozdravne riječi brojnih gostiju, među kojima i predstavnika mađarskog Konzulata i Grada. Ali... onog njegovog »jačeg« dijela. Onaj, tko bi se i u ime Pokrajine – jer značaj Népköra za kulturu to svakako zaslužuje – obratio i na mađarskom jeziku čeka, valjda, neki drugi jubilej. Ili ljude.
Z. R.