Gdje pišete podsjetnike, privatne rasporede, zakazane sastanke? Jeste li jedan od onih ljudi koji žive u mobilnim aplikacijama i imaju po jednu za sve ili ste ljudi od papira i olovke? Čini se da je tu napravljena neka generacijska podjela pa mlađe generacije drže sve u telefonu, a starije i dalje hodaju po tržnici s papirićem u ruci. Ja sam negdje između. Svi oko mene su u aplikacijama i mobitelima, a i telefoni su uvijek uz nas i nekako ih najteže zaboravljamo, što nije slučaj kada su bilješke u pitanju. Ali nekako ne mogu pronaći preglednost u podsjetniku na telefonu, ni dok ga pišem, ni dok ga listam. I tako, u raskoraku između tih mogućnosti, stvorila sam svoju metodu koja se zove papir i olovka, pa kad završim popis, fotografiram ga na telefonu i odlazim u kupovinu. Smiješno ili ne, meni to uspijeva.

Papir, olovka i usmena riječ

Pratimo trendove koje vrijeme donosi i prilagođavamo im se, ali to ne znači da ih moramo voljeti. Mnoge od ovih novih mogućnosti mogu nam sve olakšati. Postoji mnogo polja na koja se to odnosi, ali ovdje prvenstveno mislim na mogućnost upoznavanja nekog mjesta iz naslonjača. O tome se već puno puta govorilo, barem u uvodnom dijelu tekstova, i jasno nam je da ima mnogo emisija o destinacijama, da ima mnogo članaka na internetu, ali mi je ipak najdraža živa riječ. Zapravo, najdraže mi je da sama otkrijem neko mjesto, ali ako nemam tu priliku, onda biram slušati nečije iskustvo uživo, uz kavu, čaj ili na književnoj promociji.
Prije dva tjedna otputovala sam u Rajasthan s Monikom Maširević i uživala. Indija je za mene uvijek bila daleka i neistražena, pomalo nedostižna, iako sada postoje jeftini letovi, a postoje i mnoge agencije koje nude i putovanja u ovu svetu zemlju. Par puta sam istraživala i imala ideju o ovakvoj avanturi i sve mi je znanje išlo u prilog odlaska na promociju. A onda sam ugledala Moniku, odjevenu u tradicionalno indijsko odijelo koje nose žene u Indiji, s crvenom točkom između obrva i postala hipnotizirana promatračica i slušateljica svega što se događalo preda mnom. U sljedećem trenutku, nakon nekog vremena, znala sam da želim dovesti Moniku i Rajasthan u Prirodu i društvo, te sam počela zapisivati teze o čemu pisati.

Zemlja krajnosti

Ova izjava mi se jako svidjela, jer si često govorim da sam žena zvana krajnost i na neki čudan način obožavam krajnosti. Ono što Monika objašnjava ovom izjavom jest da je Rajasthan pustinja i zemlja s najvećim brojem jezera u Indiji. Čuvena pustinja Tar nalazi se u Rajasthanu, a kroz nju protiče jedina rijeka slane vode u Indiji, Luna. Po svojoj topologiji Rajasthan je jedinstven, jer je njegov zapad neplodan, uglavnom pustinja, dok je istok plodan. Kasnije sam u svojim skicama zabilježila da je Rajasthan zemlja kraljeva. Nastala je spajanjem 22 kraljevstva i kneževina, a danas je poznata po svojim tvrđavama i palačama kojih ima pedesetak. Mnoge kraljevske palače pretvorene su u veličanstvene hotele koji se nalaze posvuda, pa čak i u pustinjama. I u prilog kraljevskim atributima su poznati kraljevski bengalski tigrovi, koji žive u jednom od 25 rezervata divljih životinja, a Rajasthan ima i 5 nacionalnih parkova.
Zanimljiva je i priča o plavom gradu, zatim o tvrđavi Chittorgarh koja ima zid dug 38 kilometara, koji je najduži nakon Kineskog zida. Pravo ime Plavog grada je Jodhpura, drugog po veličini grada u indijskoj državi Rajasthan koji privlači turiste iz cijelog svijeta zbog velike utvrde iznad grada, brojnih palača i hramova... ali uglavnom zbog svoje plave boje na fasadama bramanskih kuća, najviše indijske kaste. Postoje razne priče o plavoj boji na tim fasadama, a jedna se čak odnosi i na dezinfekciju. 
Rajasthan, kao i cijela Indija, pun je priča i boja. Doslovno svaki kutak, svaki komadić neba priča je za sebe. Slušajući Monikinu priču, a kasnije i čitajući njezinu drugu knjigu o Indiji, ne čudi što je autoričina posvećena rečenica: »Tebi i samo tebi, moja voljena Indijo...«. Prevelika je i prelijepa ljubav između nje i Indije, i Monika se Indiji stalno vraća.
U potrazi za mjestima na koja ćemo se stalno vraćati, ovakvi susreti za nas imaju veliku vrijednost.
Gorana Koporan