Subotica je postala grad na granici, što u principu ne bi trebao uvijek biti nedostatak, pogotovo ako su susjedne zemlje prijateljske, što nije bila situacija 1921. godine. Naime, Kraljevina SHS, Rumunjska i Čehoslovačka sklopili su savez, zvani Mala Antanta prije svega protiv Mađarske, što je bilo i razumljivo jer su prilikom rasparčavanja povijesne Mađarske oni dobili lavovski dio: Rumnjska 31,78%, SHS 18,91%, ČHS 18,9 %, ukupno oko 70% teritorija. Paradoks je da je od višenacionalne Mađarske (54,5% su bili Mađari) stvorena praktično jednonacionalna zemlja, a nasljedne države postale su još više nacionalno složene. Subotica je bila slična nekadašnjoj Mađarskoj, višenacionalna, a relativnu većinu 1910. su činili Mađari dok je zbog raznih statističkih metoda sastav ostalih stanovnika nejasan. Sigurni podatak je vjeroispovijest: katolici 90,3%, pravoslavci i Židovi po 3,5%, ostali su bili luterani i kalvinisti. Pismeno je bilo 51% stanovnika. Trebamo konstatirati činjenicu da Subotica zbog »nacionalne strukture«, od strane centralne vlasti uopće nije imala »simpatije i naklonosti«, ali u ekonomiji je vladao rani kapitalizam i njegove zakonitosti. Zato je nekadašnji razvoj grada usporen ili je stagnirao. Novonastala Kraljevina je od početka imala problem s administrativno-upravnom podjelom što je bitno za upravljanje i ubiranje poreza. Privremeno su zadržani postojeći sustavi, pokrajine i kao manje teritorijalne podjele: okruzi (županije), srezovi (kotari) i općine postojali su do 1922. godine. Subotica je bila sjedište županije s velikim županom na čelu. Gradsku upravu su sačinjavali senat i prošireni senat. Struktura organizacije gradskog, administrativnog i upravnog aparata gotovo se nije izmijenila u odnosu na prethodni period, osim što su glavni položaji dobili nove nazive, a na čelo tih ureda prekomandirani su ljudi s teritorija nekadašnje Kraljevine Srbije. Kasnije od 1922. do 1929. zemlja je podijeljena na oblasti, naš grad je bio u Bačkoj oblasti. Od 1929. Kraljevina Jugoslavija je podijeljena na banovine; Subotica je bila sjedište sreza u Dunavskoj banovini čiji je glavni grad postao Novi Sad u kojem su započeli graditi na primjer Palaču banovine.

Relativan razvoj

Poslije rata, 1918. godine, u početku je došlo do jednog novog, ali kratkog perioda razvoja industrije u gradu, zahvaljujući stranim ulagačima. Utemeljeno je desetak poduzeća, tako da do 1927. godine u njima radi 10.300 djelatnika, od toga polovica u prehrambenoj industriji. U ovo doba ima moderne industrije prije svega u elektroprivredi, npr. tvornica radio uređaja Konrad i elektromotora Sever. Postojala je radio postaja koja je bila smještena u Gospodskom kasinu. Na lokaciji Mlaka izgrađen je stadion i zgrada Serum zavoda Patrija, za potrebe radnika u blizini je izgrađeno i jedno radničko naselje nazvano Čutkafalu. To su prvi potezi ka prostornom spajanju nekadašnjeg sela Šandor (Aleksandrovo) s gradom. Kod tvornice Zorka gradi se jedno drugo, veće, radničko naselje. Inženjerski ured postojao je nadalje i od 1918., na čelu s glavnim inženjerom, u cilju unaprjeđenja planiranja je izrađen »Građevinski pravilnik« od 124 članaka, kojim se precizira svaka aktivnost u vezi s gradnjom i provedbom još važećeg regulacijskog plana iz 1895. godine (plan Könyves-Tótha). Precizira se i regulacijski plan za dio grada nazvan Vrtni grad (Kertvaroš) koji je ime dobio po modernom principu gradnje novih gradskih četvrti (po engleskom modelu) s početka stoljeća. Ono što je bitno jeste da poslovno-stambene zgrade podignute u centru grada ni visinom ni stilski nisu narušavale postignuto likovno jedinstvo fasada u centru (npr. današnja Ulica Vladimira Nazora). Drugačijeg stila su monumentalna zgrada Sokolskog doma i Berze rada, obje su podignute u »modernom stilu« tih vremena. Na Paliću se gradi Muški štrand i Sokolsko vježbalište, na prostoru bivšeg Bezeredijevog parka. Podignute su i javne zgrade: pošta, ženska gimnazija, carinarnica itd.

Početak stagnacije

Stagnaciji je doprinijelo nekoliko mjera poduzetih od strane države, kao što je bila »agrarna reforma« koja je rasparcelizirala velike individualne posjede, čiji su vlasnici već krenuli u ranokapitalistički razvoj. Ova mjera im je oduzela kapital. Raspačani su i posjedi ukinutih slobodnih kraljevskih gradova, u slučaju Subotice to je bila trećina obradivih površina. Ove mahom male parcele dodjeljivane su kolonistima-dobrovoljcima za koje su osnovana nova naselja: Novi Žednik, Rata pored Bajmaka, Višnjevac i Mišićevo kod Čantavira. Na bivšem veleposjedu osnovano je Naumovićevo. Palić je »životario«, izgubio status ljekovite banje i polovicu svojih gostiju, a planirani pročistač nije izgrađen. A novi rat je bio na vidiku.