Da bi Dužijanca i slične manifestacije opstale nije dovoljno samo imati ljude koji žele raditi ili se obući u nošnju, nego je potrebna i »mašinerija« ne samo ljudi, nego i potrebnih rekvizita. 
Možda ste se i sami pitali odakle sve te stvari, tko ih čuva i sakuplja. Ovoga smo puta »zavirili« u kolekciju dugogodišnjeg člana OO Dužijance Vlatka Vojnića Purčara, kojega mnogi znaju kako u Subotici i okolici, tako i po Slavoniji. 

Blago odneseno vatrom

»Godinama sam svašta skupljao, kupio i slago na tavan s posebnom pažnjom da se ništa ne uništi... A onda je jednog dana, točnije jedno jutro sve odnela vatra. Bilo je tamo svega, od ormana, nameštaja, raznih starih alatki koje su se kadgod koristile za obradu zemlje, za ris... Sve što ima veze s nama, sa salašima, s našim svitom (Bunjevcima Hrvatima). To sam skupljo i sad skupljam. Al’ ne makar šta, nego ono što ima smisla i što vridi čuvat. Na tavanu, koji je izgorio sam imao toliko nameštaja da se moglo opremiti desetak soba. Sve sam to imao za rezervu i ako kome zatriba«, priča Vlatko i pojašnjava kako je UBH Dužijanca imala u planu urediti Bunjevačku kuću – salaš, a veliku većinu stvari je čuvao upravo radi toga. »Tili smo taj salaš opremiti s autentičnim stvarima. Planirali smo odabrat ono najlipše i to iskoristiti... Svega je tu bilo, ali najviše mi je žao dvi škrinje za miraz, jer se tako štogod više nigdi ne mož kupit. Bile su velike, drvene, pod ključ. Žao mi je i kola, špeditera, fijakera... Izgorilo je tad 12 kola i fijakera, dvoja sonca (sanjke), mala i jedna veća, taljige koje je danas teško pronaći, haptike, tri roljke, puno alata za ris, dvoparoške i troparoške vile... No, život iđe dalje. Sačuvalo se samo ono što je tada bilo korišteno za potrebe Dužijance odnosno Takmičenja risara, pa je bilo u drugom hangaru«, prisjeća se Vlatko sa sjetom i pojašnjava nam kako su sva ta kola bila u voznom stanju. 
Jedina sačuvana roljka (sprava za glačanje) je ona koju su u varoši (gradu) koristili njegovi roditelji koji, kako nam je ispričao, nikada nisu imali klasično i nama poznato glačalo, nego se uvijek koristila roljka.  

Tavani kao riznica 

Iako je puno toga izgubio, bilo je i onih stvari koje se čuvaju u roditeljskoj kući, te je tako ovom ljubitelju starina ipak ostalo koji šta za utjehu ili »za sjeme«. Kroz razgovor smo se dotaknuli i pitanja odakle ljubav prema ovim stvarima, na što je sugovornik odgovorio kako je u to zaljubljen još od malih nogu i da na to nisu utjecali njegovi roditelji. »Uvik sam se volio penjat po tavanima i cunjat, još ko dite. Znao sam bit i ružen zbog toga, jer kad odemo kod koga ja bi oma išo na tavan da vidim šta ima. Tavani su ko neka riznica s blagom. Svašta tamo mož pronać. Pa i prazni boca, al skupljam ja i to, i to one duncoške boce, kadgodašnje s ćošama. Imam i ideju što bi s njima, ali... još uvik je samo na ideji ostalo. Planiram i moj salaš pokriti trskom. Imam i ideje i volje, samo mi još novaca fali«, priča nam sugovornik i kaže kako na tom salašu ima još puno posla kako bi mu vratio prvobitni izgled, s originalnim pendžerima (prozorima), s ambetušom, vratacima... Kako nam je ispričao taj salaš je nekada bio u vlasništvu Matiše Dulića, najbogatijeg čovjeka u Đurđinu koji nije imao potomstva i kad su mu oduzeli salaš jedno vrijeme je u njemu bila Zadruga i po riječima sugovornika, sve je, što se moglo odnijeti, razgrabljeno. 

Nova kola, sonca, karuca...  

Nakon prisjećanja na ono što je bilo ili što će biti, pregledali smo, divili se i zapitkivali koji šta o onome što smo vidjeli. A i ovdje je bilo što za vidjeti. Nova kola, koja čekaju odgovarajući par konja. »U ova kola nisu još ni jedared prezani konji. Pronašao sam ih u Kupusini i kupio. Kola su pravljena 1965. godine. Vidio sam oglas za nji da se prodaju i pito sam čovika jel se mogu u nji prezat konji, na šta je on odgovorio da mož. To nam je bio sav divan. Nakon dva miseca je mene zvao taj čovik da me pita zašto sam postavio to pitanje jer on je imao 20 kupaca i svi su ih tili za ukras, a on za to nije tio prodat. Kada sam mu objasnio s čim se bavim i da nam triba za Dužijancu, sve mu je bilo jasno. Otišo sam vidit ih. Bila su odgori pokrivena, no s kapije sam kazo to je to. Na šta je čovik kazo, a šta ste vidili kad su pokrivena? Vidio sam dosta, točkovi i osovine su novi. Sad me muči drugi problem, fali mi par konja koji možem upregnit u ova kola. Imam jednu kobilu, ali sam u potrazi za njenim parom. Ova kola moraju vuć udekani konji. E kad nađem konje, onda će se ova kola prvo provozat po varoši i to sa svircima, jasno s ansamblom Hajo, e tek onda se mož ić na Dužijancu«, priča kroz smijeh Vlatko. 
A kola su kao nacrtana, imaju u tri reda sicova (sjedišta), s ugraviranim datumima i tko ih je izradio, rađena i okovana, a na njima se može vozat najmanje šest ljudi. 
Druga kola koja su nam privukla pažnju su, rekla bih, već poznata jer se koriste za Dužijancu od 2006. godine i s njima ide mereš s džakovima žita, a po riječima sugovornika maža (vaga), koja je također stara ali je u funkciji.  
Nismo mogli zaobići ni velika drvena sonca (sanjke) na kojima se kao mali sanjkao još Vlatkov otac Antun koji sada ima preko 80 godina. »Ova sonca su izrađena 1937. godine. Kupio sam ih od Sudarevi s Verušića, a donešena su iz Pešte. Vidio sam ih kad je Franjo Skenderović – Lešo s traktorom sanko dicu i onda sam se počo raspitivat za njih. Kod mene su nekih 15 godina, i sada je u planu restauracija. Planiram ih rastaviti, i istrule daske prominit i ponovno ih ofarbat u autentičnu boju, kaka su i bila. Zanimljiva je priča oko njih, jer su ih prvi vlasnici, kako im za vrime obaveze ne bi uzeli, bila zazidali na tavanu pod odžakom, a pronašao ih je bać Antikin unuk Vlado, od koga sam ih i kupio«, priča nam Vojnić Purčar. 
I mi smo, kao i sugovornik zavirili ispod pokrivača, kako bi vidjeli i svečana, crna, rezbarena karuca i imali smo što vidjeti. No, ako ste obratili pažnju, a vjerujem da većina nije, ova karuca se već koriste i ove godine su na Dužijanci nosila bandaša i bandašicu iz Tavanakuta. »Moram bit iskren i kazat da je ova karuca renoviro moj otac. Karuca su bila u vlasništvu najbogatijeg čovika na Kelebiji, za kog kažu da je prije II. svjetskog rata pola Kelebije bilo njegovo. Kad je došo rat on je pribigo za Mađarsku, ode mu je sve bilo oduzeto, a konje i karuce, koje nije mogo ponet je ostavio svom kočijašu. Kočijaš je prodo sve čoviku, koji je karuca dao za miraz ćerki kad se udavala, a udala se za bać Ivana Gabrića. E, ja sam karuca kupio od njih, a ona su pod šupom stojala 20 godina i sicovi su bili istrunili, moljac ih načo i onda se moj baćo latio, ja sam pomago koliko sam stigo, nosio na niklovanje, ali je baćo odradio poso«, kaže Vlatko. 
Nije da smo baš cunjali ali smo primijetili i da su u ovoj riznici i svečani sersami s lakovanim očalama (iz 1962. godine), za koje smo saznali da ih je šio pokojni bać Roko Francišković i da se taki ne mogu kod nas kupiti, nego eventualno u Mađarskoj. Bile su tamo i bunjevačke čizme i to nekoliko pari, pa još i koji šta od alata, ali sve je to bilo na »sunčanju«, pa slijedi adekvatna zaštita i skladištenje. Istina, nismo se penjali na tavan kako bi vidjeli što još ima, ali i ono što smo vidjeli nam je bilo dovoljno za divljenje. A da smo se bar prije četiri godine popeli na spominjani tavan u Đurđinu, onda bi tek imali što pisati i fotografirati, no, i ovako se puno toga sačuvalo od zaborava. 
Ž. Vukov