U ovom broju našeg tjednika objavljujemo fotografiju učenika hrvatskog odjela nižih razreda starčevačke osnovne škole nastalu tijekom ili krajem Prvog svjetskog rata, budući da je riječ o generaciji rođenoj 1911. godine. Priča o razvitku prosvjete u ovom mjestu na jugu Banata započinje potkraj 18. stoljeća, kada se pretpostavlja da je došlo do osnutka prve škole. To se dogodilo odmah nakon prve kolonizacije stanovništva. Već nekoliko desetljeća kasnije, tri dominantna naroda u mjestu nesmetano su se obrazovala na svojemu materinskom jeziku, pa tako i Hrvati. 
Osmi broj Zemunskoga glasnika objavljen 22. prosinca 1868. piše sljedeće: »Ljubav k narodnosti sve se većma i većma budi. Duh prosvjetni širi se, a sa ovim svijest kod sviju pojedinih grana narodnosti. Dosad su ona plemena, koja su zabačena među tuđe jezike, ali od jedne vjere, priljubljivali se k istim tuđincima a na jednokrvnu, po jeziku braću svoju, mrzili su. Zadanuti duhom narodnosti, narodi u novije vrijeme, ne odbacuju se svoje vjere: ali počinju približavati se i svojoj braći po jeziku, ostavljajući svakom svoju vjeru u potpunoj časti. Možda će čitajućem svijetu strano biti, čujući da u pojedinim čestima Banata neki dio Hrvata žive. Ima ih po Banatu rasijanih, ali je žalost što su se mnoge obitelji, gdje god su sa strancima pomiješane bile, u tuđ narod prelile. Sada su i hrvatska ova naša braća duhom prenula, i počinju protiv poplave tuđinstva, dižući škole u svom jeziku, osiguravati se, i braći svojoj srpskoj bližiti se. U pančevačkoj pukovniji već postoji jedna škola hrvatska u selu Starčevu. Od skora su dali i glogonjski Hrvati, jedva 300 duša jaki, molbu za školu u svom jeziku. Neka to učine i Hrvati perleski, opavački, borčanski, pančevački, omoljički, pločički i kovinski, pak ćemo imati do deset hrvatskih škola u ovoj pukovniji«.
O njemačkoj katoličkoj školi u Starčevu poznato je da je početkom 19. stoljeća brojala 85 đaka, no arhiva katoličke župe u Starčevu čuva dokument koji govori o polaganju kamena temeljca za gradnju njemačko-hrvatske škole u ovom mjestu. Na njemu je zabilježen datum 27. kolovoz 1857. Njemački učitelj tada je bio Bartholomäus Holubek, a hrvatski Toma Mihajlić.
Godine 1868. u Ugarskoj je donesen 38. zakonski članak o narodnim školama koji je obvezao političke općine da osnivaju komunalne osnovne škole, koje mogu pohađati sva djeca, bez obzira koje su vjere i narodnosti. Osnovna škola u Starčevu bila je četverorazredna sve do 1893. kada se uvodi šestorazredna škola, s tim što su đaci pohađali četiri razreda na materinskom, a peti i šesti razred na mađarskom jeziku. Prema tadašnjim zakonskim odredbama škola je bila obvezna, a u prvi razred se polazilo sa šest godina. 
Poslije Prvog svjetskog rata i pripojenja Vojvodine Srbiji, na snagu stupa srpski Školski zakon iz 1904. godine. Prema statističkom izvješću iz 1918. u Starčevu su postojale dvije srpske, dvije hrvatske i dvije njemačke osnovne škole. Pri starčevačkoj osnovnoj školi postojala je i takozvana poftorna škola. U sastav škole ulazio je i dječji vrtić, no prema obrazovnom sustavu prijeratne Jugoslavije predškolske ustanove nisu bile obvezne. 
Dana 10. rujna 1930. u Starčevu je otvoren prvi odjel Više narodne škole s državnim nastavnim jezikom. Tek 1947. godine uvedena je sedmorazredna osnovna škola, da bi 1949. odlukom o produljenju obveznog školovanja na osam godina, iz bivše Osnovne i Više osnovne škole, bila otvorena Osmoljetka. 
Starčevačke prosvjetne ustanove su do zidanja današnje škole sedamdesetih godina prošloga stoljeća bile smještene u nekoliko zgrada u centru mjesta i u njima su bile učionice takozvane Gornje škole, dok se Donja škola nalazila u Lenjinovoj ulici. Neki od ovih objekata i danas postoje odolijevajući zubu vremena. Službeni podaci govore da je spomenuta Osmoljetka kasnije nazvana Narodnom osmogodišnjom školom, a svoje današnje ime koje glasi Osnovna škola Vuk Stefanović Karadžić dobila je 28. travnja 1966. godine.
Dalibor Mergel