Apostol Jakov poučio nas je prošloga tjedna da kršćanin treba biti prepoznatljiv po djelima ljubavi. Ovoga tjedna nas podsjeća i na druge oblike ponašanja koji kršćane izdvajaju u društvu u kojem žive. I ono što mislimo, i ono za čime težimo, sve je to vidljivo u našem stilu života i ophođenju s drugima. Stoga i djela i misli treba uskladiti s Kristovim naukom, kako bi naše kršćansko svjedočenje bilo autentično.

Zavist i svadljivost

Jakov ističe dva problema kao izvor zala među kršćanima: »Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo« (Jak 3,16). Znamo već da zavist spada među sedam glavnih grijeha. Ona nije izvana vidljiva, to je nešto što možemo u dubini sebe sakriti. No, ona utječe na naše ponašanje, mijenja nas u negativnom smislu i tako se odaje. Još kao djeca učili smo na vjeronauku da onaj tko je zavidan postaje nesretan i loš. Postaje i svadljiv. Mada, svadljivost ne mora biti uzrokovana samo zavišću, nego i drugim nekim negativnim mislima i osjećajima, usmjerenim prema drugim ljudima. Što god da joj je uzrok ona remeti mir u zajednici, uništava slogu, jedinstvo na koje nas Isus poziva. Upravo su zavist i svadljivost izvor nesklada u mnogim zajednicama u prošlosti, ali i danas.
Svatko od nas dio je neke zajednice, koja treba biti odraz Kristove ljubavi prema ljudima. Stoga zajednica treba funkcionirati poput obitelji, jer smo svi braća i sestre u Kristu. Borba za prva mjesta, za isticanje i različite funkcije u okviru zajednice dopuštaju zavisti i svadljivosti da remete mir i kvare ljubav koja treba vladati. Naš je poziv da drugujemo s Bogom, da vršimo njegovu volju, da budemo mirotvorci i širitelji ljubavi. Ljudi smo, dogodi se da pogriješimo, ali treba se pokajati i mijenjati, a ne u lošem ustrajati.
Jakov čitatelje svoje poslanice podsjeća da su grješna stremljenja i njegovanje grijeha u svome srcu izvor svih sukoba: »Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?« (Jak 4,1). Znamo da je ljudska povijest, nažalost, ispunjena ratovima različitih naroda. No, ne misli ovdje Jakov samo na ratove među narodima, nego i na sukobe u našim zajednicama i obiteljima. Čim se u ljudsko srce uvuče grijeh, čim ljudi postanu pohlepni, zavidni, sebični, počinju se sukobljavati. A tamo gdje sukob vrije, ljubav nestaje. Naša djela više nisu oličenje naše kršćanske pripadnosti, nego se suobličujemo onome dijelu svijeta koji živi bez Boga, koji smisao života traži u užicima, ugodama, časti i moći, a kršćanske vrijednosti odbacuje, jer mu smetaju u postizanju onoga što mu je krajnji cilj.

Neuslišane molitve

I na kraju Apostol objašnjava zašto nam molitve ostaju neuslišane. Zato što su nam nakane pogrešne, zato što molimo vođeni ovozemaljskim motivima, jer u našim životima, pa tako i u molitvama nema pokornosti volji Božjoj, jer nismo okrenuti vječnosti, nego samo onome što je na zemlji. Bog daje, i to obilato, onima koji se u njega pouzdaju. Ipak ne možemo moliti od Boga blagoslove za svoj život ako ne živimo prema njegovim zapovijedima. Osobito ako želimo postići neke ciljeve koji će ugroziti druge ljude. Ono čemu nas poučava Krist treba biti temelj na kojemu ćemo se izgrađivati. Jedino tako moći ćemo biti mirotvorci u svojim zajednicama i u svijetu, jedino tako grijeh neće zarobiti naše srce. Na ovome svijetu svojim djelima trebamo se pripremati za vječnost, a tada će nas Bog nagraditi svojim blagoslovom i naše molitve neće ostati neuslišane.