Faljnis, čeljadi. Vite, eto, šta radi dokon čovik: sidim pod ambetušom u ladu i mislim se o svim i svačim. Palo mi baš na pamet kako je kadgod ovo vrime bilo puno kojikaki trevljanja na salašu, pa mi tako u pamet došlo i to da lito nije bilo samo za velik poso i kosidbu. Kadgod su se liti, oma posli kanikule a prija berbe kuruza, pravili i svatovi. E, to su bili svatovi a ne sad ovi gospocki: malo posli ponoći, a svi biž kući. Kadgod su borme svatovi počimali još prija užne, a svršavali se sutradan posli užne. Gazda bi lipo izno šatru četvrtkom, ona se taj dan i postavljala, ukopali se stupovi, razvukla ponjava, a dalje je mladino jal mladoženjino društvo lipo okitilo s krep artijom i cvićom, a na ulaz se obavezno višala table, na njoj je pisalo »Bog vas dono«. Vi se kandar pitate šta su znali radit svo to vrime? Ha, ajak da njim bilo dosadno. Ta cigurno su zjalili u telefone kugod sad. Kadgod su bili zauzetiji neg sad. Lipo su mladoženjini dolazili kod mladini na užnu, pa se ispraćali, pa dolazili ispivat snašu, išlo se na vinčanje, posli vinčanja se obavezno išlo na Gabrić ćupriju, posli se ispraćali s preteljima. Kad su došli, dočekali i gledači, igralo se kolo prid šatrom, posli se nosila torta za mladom, tortari ostajali kod mladoženje na večeri ta jedva stigli i večerat, I za večerom se komedijalo i veselilo, mladi se uvik ukrala cipela pa je stari svat moro natrag otkupit da snaša ne iđe bosa. Svirci nisu dudili u ćoši kugod sad neg išli od astala do astala i svakom svirali po koju pismu. Bilo je veselo samo tako, dica se vijala i sigrala oko šatre, ako se kogod od gostivi naslonio na šatru a dica ga žagnu odastrag da sve skoči, znalo se borme i za uši dobit. Posli su s mladine strane išli u pođane kod mladoženjini, tamo se prodavala snaša kad se skine u crveno ruvo, al prija je obovezno bila lažna snaša, onako nakaradno našminkan kaki muškarac obično šoroško spadalo bi se izdavo za snašu a gosti bi ga iščipali i iskidali ruvo na njem pa bi smijuć se pobigo. A ondak bi stari svat prodavo snašu, a ona bi igrala sa svakim ko u rešeto baci novce. A kad bi kogod bacio novce i kazo »nek sidne snaša«, tribalo je bacit trostruko, a ako niko nije, onda je moro stari svat bacit. Na kraju je došo mladoženja i ukro snašu, stari svat bi ondak za sriću za njim vućio prazno rešeto. Dalje se veselilo i pratilo do kog doba, kumovi i bliži rođaci čak do užne, a često bi se na kraju mastalundžije uzventrale na odžak i srušile ga nako od komedije i da zadadu gazdi posla. I da vam kažem, čeljadi: kadgod se nikad nisu pravili zajednički svatovi! Šatra se mećala i kod mlade i kod mladoženje, a o kojikaki salama i domovima da ni ne divanimo. Eto, moždar sam vam dosadio al tako je borme bilo. To su bili naši pravi svatovi, veseli, razdragani i punog srca. Ovo sam vam izdivanio da ne bi pomislili da su se liti pravile samo dužijance. Bilo je tu borme i drugi veselja, al svatovi su bili najlipči. Čak sam digod u stari knjigama pročito da je varoška vlast kadgod ograničavala broj čeljadi da se ne troši toliko tušta. Ajd zbogom, čeljadi.