Zanimanja poput električara, vodoinstalatera, keramičara... bila su i ostala tražena, a po svemu sudeći pred njima je i budućnost. 
Prije nešto više od 27 godina situacija je bila drugačija, ali nije bilo bitnih razlika – dobrih majstora je uvijek trebalo. Tako se 23. prosinca 1993. godine naš sugovornik, vlasnik samostalne zanatske radnje ELGI, Gabriel Kujundžić upustio u privatne vode. 

Umirovljeni radnik

»Punih 15 godina radio sam u Elektrodistribuciji u Subotici i imali smo posla napretek. Slobodne dane koje smo dobili nismo mogli koristiti, jer je uvijek bilo posla, pa sam u razgovoru s kolegama napomenuo kako razmišljam o tome da dam otkaz. Na moje iznenađenje, svi su govorili da je to pametno, ali nitko od njih to nije i učinio. Tada sam to rekao šefu i on mi je bez ustručavanja rekao, ‘pa daj’. I tako sam odlučio stvarno dati otkaz i otvoriti svoju privatnu zanatsku radnju«, priča Kujundžić i prisjeća se: »Uz spomenuti posao sam radio i privatno i imao sam neki početni krug mušterija. Nije bilo lako niti jednostavno, ali nikad se nisam pokajao što sam tada dao otkaz«.
Posao se, kao i mušterije i radnici, povećavao. S početka je naš sugovornik imao dva-tri radnika, a bilo je perioda kada ih je bilo i osam. Trenutno ima tri uposlena radnika, a tu je i on, koji je, ako tako možemo reći, umirovljeni radnik. 
»Prije dvije i pol godine, kada smo proslavili 25 godina naše tvrtke, ujedno sam napunio i 25 godina rada u privatnom sektoru i još, spomenutih 15 godina u državnom je bilo dovoljno da pomislim na mirovinu. Tako sam od prije dvije godine umirovljenik, bar na papiru«, kaže kroz smijeh Kujundžić i pojašnjava: »Po novom zakonu sam mogao ostati i dalje raditi, kao i svi uposlenici. Tako nisam bio prinuđen zatvoriti radnju iako sam se toga pribojavao, te sam starijeg sina Dalibora uvjerio da prije mog zatvaranja otvori svoju radnju, kako ne bismo ostali bez ičega. Zakon se u međuvremenu promijenio i sada svaki od nas ima svoju tvrtku, a ja radim koliko mogu. Budući da je i Dalibor završio za elektroničara, nekako je bilo logično da on to i nastavi. Njegova firma je SZR ELGI Elektro, a moja i dalje SZR ELGI. Svaka ima svog vlasnika, uposlenike i svoj novčanik. Nemamo nikakve veze, a stalno smo zajedno«.
Kao i mnogi drugi, i mi smo ga pitali otkud ime ELGI, što nam je pojasnio da je kada je otvarao firmu smislio da ono EL predstavlja elektro, a GI, umjesto GA, kao Gabriel. Danas, nakon skoro 28 godina svi znaju tko je ELGI i bez nekog posebnog objašnjenja. 
Osim Dalibora, u firmi s tatom radi i najmlađi sin Davor, koji po struci nije električar, ali je uz oca naučio posao. A možemo dodati da tu nije samo sin uključen nego zapravo cijela obitelj, osobito supruga Snežana koja je tu uvijek bila neizmjerna podrška, ali i konkretna radnica. 
»Zaista sam kroz sve ove godine imao veliku podršku supruge, koja je znala, kada su neki veći poslovi u pitanju, i uskočiti«, kaže Gabriel Kujundžić, pokazujući nam fotografiju gdje je supruga Snežana došla u ispomoć u trafo stanicu. 
Područje rada  

Razgovarali smo i o tome postoji li sada konkurencija, ima li posla, na što je on odgovorio: 
»Nikada nisam osjetio nedostatak posla. Firmu sam otvorio u prosincu, kada je, kako mnogi kažu, mrtva sezona, ali nisam osjetio problem da nema posla ili nešto kao da ga izvan sezone nema. Uvijek sam imao što raditi. Sada su neka druga vremena, kažu nema majstora. Mi lijepo radimo i imamo posla, a ne znam gdje je problem. Je li stvarno nema zanatlija, ili ljudi ne žele raditi, ili su velike potrebe... Nikad se nisam stigao udubljivati u ta pitanja«, priča Kujundžić. 
Gabriel je po struci elektromonter i kako je sam rekao njemu su bliže električne mreže i postrojenja, ali se radi sve, te je njegovo područje rada popričično veliko. Od trafo stanica, što sada, kako nam je pojasnio, uglavnom rade elektrodistribucije, ali je on u svojoj dugoj karijeri odradio nekoliko takvih. Zatim, tu su zračne mreže, napojni kablovi i unutarnje instalacije, industrijske instalacije. Osim elektro instalacija, radi se još i videonadzor, alarmi, javljači požara, interfoni, a tu su i telefonska i kablovska instalacija, internet mreža... 
»Danas bih mogao reći da radimo puno toga, a možda da je u odnosu na sve ostalo elektro instalacija najmanje područje koje radimo. Iza nas su brojni kafići i restorani u gradu i izvan njega. Spomenut ću samo neke: Vinski dvor, Hausbrandt, kuhinja pizzerije Denis, a tu su i brojni drugi objekti«, pojašanjava sugovornik i dodaje: »Radilo se i na njivama za Dužijancu, odnosno za Takmičenje risara, a svake godine radimo i Dužijancu na trgu kao i brojne druge manifestacije. Jedne godine je u crkvi sv. Roka za Dužijancu bila nekakva havarija pa samo morali na brzaka i to odraditi. Zapravo, naš posao je takav, zna se dogoditi da se otkine žica, dođe do kratkog spoja... Nastane problem i onda se uskače. Planski nikada ne radim nedjeljom i to sam sebi zartao još na početku, ali ako je neki hitan slučaj onda ću izaći na teren i pomoći ljudima«. 
Osim spomenutih, tu su i druge brojne javne manifestacije, poput Prvog maja na Paliću, raznih koncerata na trgu... Kao i brojne crkve u kojima je Gabriel radio: subotička katedrala, Subotička biskupija, franjevačka crkva sv. Mihovila, sv. Rok, Isus Radnik, Marija Majka Crkve, na Paliću, te crkve u Vajskoj, Bođanima, Sonti, Bačkoj Topoli i Čantaviru. 

Naplata urađenog

Danas je dodatna tema za razgovor i naplata urađenog posla, što također iziskuje znanje i vještinu. »Iskristalizirale su se neke stvari što se tiče klijenata. Tko ne plaća, neće ni imati majstora. Uvijek ima početnika koji se znaju prevariti oko toga. To je također bitna stvar, jer nije dovoljno samo napraviti nego danas moraš znati i naplatiti. Ako ne tražiš svoj novac, nećeš ga ni dobiti. Rekao bih da je to stvar i iskustva, jer osjetiš tko će platiti a tko ne... Onda kod takvih ljudi jednostavno tražiš avans. Suština je da ima puno posla i s radnicima, tu je nabava, s materijalom, ali i račune moraš raditi odmah. Svoju papirologiju radim sam, jer tako imam najbolji uvid u sve. Sve se mora voditi i štimati. Ima tko radi drugačije i plaća knjigovođu, ali ja sam navikao to raditi sam i navečer volim znati kakvo je stanje i što je potrebno za sutra«, priča Kujundžić i dodaje kako su sada dosta pooštrene mjere na terenu, osobito kada je u pitanju sigurnost na radu. 
Od njih se dodatno zahtijeva da imaju procjenu rizika na radu, svi radnici trebaju imati liječničko uvjerenje, trebaju biti prijavljeni, što, kako je Gabriel spomenuo, kod njega nikada nije bio problem, te da bar jedan od radnika bude obučen za prvu pomoć. Pojasnio nam je i da za gradilište mora praviti elaborat, odraditi prijavu radova, svakog mjeseca platiti osobu za sigurnost na radu... Sve je to, kako je istaknuo, staro, ali se sada dodatno kontrolira i naravno plaća. 

»Bolne točke«

Kroz razgovor smo se dotakli i »bolne točke« svih majstora, a to je radno vrijeme. Postoji li ono uopće: 
»Postoji. Radnici uglavnom rade od 7 do 16, a ja od ujutro do uveče. Istina, otkako sam u mirovini, dođem tijekom dana doma odmoriti malo, napraviti pauzu, pregledati račune... Svakog dana se radi, osim nedjelje, i onda na kraju dođe papirologija, ali zadovoljan sam time. Ništa me ne opterećuje, jedino što me muči jeste što neki puta znam da ne mogu stići odraditi neki posao, a to je stara mušterija, pa ne mogu ni odbiti... I onda kad mi se istovremeno sve poklopi... To me jako opterećuje, a posao je ono što radim godinama, volim to i nikad mi nije bio problem raditi«, priča Kujundžić i pojašnjava kako najviše radi s materijalom kojega sam i nabavlja: »Sada ima dobrih dobavaljača i s njima imamo dobru suradnju. Ne volim raditi da mi drugi nabavljaju materijal, jer se uglavnom nabavi nekvalitetni materijal, a koristim izričito provjeren kvaliletan materijal, pa za njega, kao i za svoj rad, mogu garantirati. Normalno, ako se što i dogodi, radimo zamjenu o svom trošku. Mislim da ljudima nije isplativo da sami nabavaljaju materijal, jer nikada ne mogu dobiti po toj cijeni po kojoj ja mogu, uzimajući na veliko i direktno od dobavljača«, pojašnjava Kujundžić. 
Osim svega spomenutog, a puno toga se nismo niti mogli dotaći, Gabriel Kujundžić je već desetak godina, skupa s dr. Markom Senteom, starešina na Dužijanci i skupa s katedralnim župnikom mons. Stjepanom Beretićem dočekuje bandaše i bandašice i uvodi ih u katedralu. Rado se uključuje i u druga događanja vezana za Dužijancu, te je tako ove godine na manifestaciji Takmičenje risara skupa sa suprugom Snežanom pekao fanke (krafne) za posjetitelje. 
No, ono na što je najviše ponosan, kako smo iz razgovora mogli zaključiti, jest obitelj. Gabriel sa suprugom Snežanom ima četvero djece: Dalibora, Danijelu, Davora i Dijanu, a sada je i djed četvero unučadi, te tako već i njih uvodi u posao. Za sada su oni samo »nadzorni organi« u rukama djede. 
Ž. Vukov