Zbog svoga utjecaja na ljudsku psihu i zbog svojih ekonomskih učinaka osobno ne isključujem mogućnost da jednoga dana u bližoj budućnosti marketing bude unaprijeđen u ozbiljnu kategoriju znanosti, i to zajedno s propagandom. Stariji čitatelji vjerojatno se sjećaju sjajnih animiranih pričica o zlom vuku i dobroćudnom moržu kao reklama za sardinu eva, kao i one Fructalove gdje grupa vrhunskih kuhara iza zatvorenih vrata grozničavo iščekuje reakciju novorođenčeta nakon što kuša baby papu. Iza te reklame – kao i iza brojnih drugih odličnih – stajao je ozbiljan marketinški tim kom je primarni cilj bio ostvariti što je moguće veću prodaju proizvoda određene tvrtke. Koliko su u tome uspjeli možda najbolje svjedoči činjenica da je vegeta na ovim prostorima i danas zbirno ime za sve dodatke jelima, a radenska kod ponekih još i sada budi asocijacije na zajednički nazivnik za mineralnu vodu. Vođeni istim motivima – »prodaje sebe« – političari su instinktivno, a nepogrešivo dobro procijenili moć reklame, pa već odavno i sami angažiraju najuglednije marketinške kuće s jednim jedinim ciljem: »osvajanjem tržišta«! Koliko u tome uspijevaju, što da vam pričam – vidite i sami.
Pa ipak, čak i u tom miksu marketinga i propagande, čak i u društvima poput našeg, postoji jedna tanka nit koja, kada se pokida, u novije doba u svijesti mnogih građana pali crveno svjetlo i zvoni na alarm jer neodoljivo podsjeća na stoljećima omraženu cenzuru. Zbog uvjerenosti u svoju neprolaznu snagu i moć taj sitni detalj obično promakne političarima na vlasti i onda im se to obično – mirno ili manje mirno – vrati poput bumeranga u vidu reakcije javnosti. Na prosvjedima ili izborima.
E, taj sitni detalj koji neodoljivo podsjeća na cenzuru promakao je prošlog tjedna (utorak, 27. srpnja) i predsjedniku Mađarskog nacionalnog vijeća (MNV) Jenőu Hajnalu kada je upravi Tanyaszínháza (Salašarsko kazalište) pisanim putem diskretno savjetovao da obustavi započetu turneju prikazivanja predstave Ödöna von Horvátha Kazimír és Karolina u režiji Róberta Lénárda »zbog neprimjerenog rječnika kojim se ovo kazalište služi posljednjih godina«. Diskrecija na relaciji MNV – uprava Tanyaszínháza trajala je, međutim, samo toliko dok ovi drugi nisu pročitali pismo ovoga prvoga, pa je već istoga poslijepodneva – i prije no što su prvi mediji na mađarskom (i to isključivo oni koji nisu pod kontrolom MNV-a) objavili vijest o tome  – ova informacija postala javna tajna. Nepopravljivu grešku dodatno je pogoršao predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) István Pásztor, stajući u obranu Hajnala i dodatno objašnjavajući zašto Kazimír és Karolina nisu ni za čije oči i uši. Do toga trenutka zbunjene i stidljive, reakcije javnosti – i to ne samo one iz redova mađarske nacionalne zajednice – sručile su se dvojcu Hajnal-Pásztor kao lavina: u znak potpore Tanyaszínházu stali su i glumci (Zsuzsa Kalmár podnijela ostavku u MNV-u) i političari (predsjednik Mađarskog pokreta Ferenc Sövény u igru uveo i Ildikó Lovas, optužujući ju da ona stoji iza svega) i studenti (Anna Siflis, kazališna režija na budimpeštanskoj Akademiji umjetnosti) i Udruga kazališnih kritičara i brojni drugi imenovani i neimenovani, a o ovom slučaju u dva navrata bilo je pisano i u Danasu...
Uprava Tanyaszínháza, pak, na ovo je odreagirala maestralno: djelimično »poslušavši savjet« predsjednika MNT-a i SVM-a odlučila je prekinuti turneju, ali ne i igranje predstave, pa je po načelu »brijega i Muhameda« za Kazimíra i Karolinu zainteresirala čak i one kojima je odlazak u kazalište – što bi rekao jedan pomalo zaboravljeni a uvijek neobaviješteni političar – »deveta rupa na svirali«, kao i one koji mjesto Kavilló (Rákóczitelep, sjedište Tanyaszínháza i mjesto gdje se predstava izvodi) traže isključivo preko Googlea.
Što se, dakle, iz opisanoga slučaja može zaključiti? Prvi i najupečatljiviji zaključak svakako je onaj da je dvojac s ili bez kormilara Hajnal-Pásztor besplatno odradio reklamu s učinkom kakav Tanyaszínház ne bi imao niti da je angažirao najmoćnije marketinške agencije. Drugim riječima o prvom zaključku: Hajnal i Pásztor su kao političari javnim zalaženjem u sferu umjetnosti, nastojeći se predstaviti kao kritičari, rastrgali onu nevidljivu »tanga nit« i našli se u prvim mirisnim slojevima cenzure. A to običnom građaninu, poznato je odavno, istovremeno i smrdi i miriše, odnosno – gle apsurda – privlači ga svojom odbojnošću (nešto poput »mirisa« vlastito iscijeđenog mitesera). Drugi zaključak, možda sada manje uočljiv, je da bi i Hajnal i Pásztor iz ovoga mogli izvući zaključak: čak i kao antireklameri postižu fantastičan suprotni rezultat. Problem je, međutim, u tome što ovakva karijera može trajati samo dok su na vlasti. Jer kad jednom siđu (s nje/nas) – njihove uzdahe nitko više neće čuti.
Z. R.