U ovom broju našeg tjednika družimo se s fotografijom nastalom na jugu Banata usred Prvog svjetskog rata, davne 1916. godine. Na njoj pozira mladi tek vjenčani bračni par Đuro Radočaj i Susanna Hirsch. U trenutku kada su počeli zasnivati obitelj mladoženja je imao 20, a nevjesta 18 godina. Supružnici su rođeni u Starčevu i oboje su potjecali iz starosjedilačkih obitelji. Đuro je bio drugo dijete Marka Radočaja i Milke Radočaj, djevojački Šoštarić, rođen je 1896. godine. Sestre Marija i Eva, kao i brat Pajo, su poput njega cijeli svoj život proveli u Starčevu, dok je najstariji brat Stipan, koji je kao i Đuro bio oženjen starčevačkom Njemicom, još kao mladić emigrirao u Ameriku i tamo i danas ima potomke. Susanna ili baba Suzi, kako su je svi u Starčevu zvali, rođena je 1898. od oca Franza Hirscha i majke Theresije Hirsch djevojački Sturm. Osim nje, u obitelji je bilo još tri sina. 
Njegovi suvremenici iz Starčeva Đuru Radočaja pamte kao visokog čovjeka s brkovima. Na glavi je ljeti obično nosio šešir, a po zimi šubaru od astrahanskog krzna. Tijekom prve polovice 20. stoljeća bio je u Starčevu upamćen kao zvonar ili mezner, kako se tamo znalo reći. Sa svojom ženom Suzanom, sinom Stipanom – Števom, snahom Rezom i unucima Marijom i Ivom, živio je najprije u Ulici Matije Gupca, a kasnije u Petra Drapšina. Osim Stipana, Đuro i Susanna imali su kćeri Sofiju, udanu Jambeg, i Katu, udanu Ivanković. 
Služba zvonara koju je Đuro obavljao je možda na prvi pogled izgledala jednostavno, ali je ipak zahtijevala određenu odgovornost. U to doba zvonilo se ručno, tj. potezanjem konopaca, a većini stanovništva Starčeva zvonjava je pokazivala i točno vrijeme, tako da se zvonaru nije smjelo dogoditi da urani ili zakasni. Osim redovite zvonjave ujutru, u podne i navečer, zvonilo se i u drugim prigodama kada je na taj način trebalo što objaviti. Budući da im je služba bila prilično zahtjevna, djed Đuro i baba Suzi prestali su se baviti poljoprivredom prepustivši to sinu i snahi, a oni su se posvetili isključivo crkvenim poslovima. Uređivali su crkvu, čistili, brisali klupe, mijenjali oltarnike po potrebi, brinuli se o svijećama i cvijeću. U božićno vrijeme kitili su bor u crkvi, a nakon Božića djeca koja su na taj dan bila na misi dobivala su od djeda Đure salon bombone. Zime su bile nezgodne, jer je u rano jutro trebalo očistiti put od kuće do crkve, odzvoniti »Zdravo Mariju«, a potom ukloniti snijeg od škole do župnog dvora. 
Djed Đuro je također bio zadužen podučavati ministrante koji su služili svećenika kod oltara. Učio ih je pravilnom ponašanju, a budući da je to bilo doba kada su mise još bile na latinskom jeziku, upućivao je mlade i na to kako treba pravilno odgovarati na svećenikove molitve. Mladež je učio i pravilnom kretanju i rasporedu u procesijama, pa i tijekom ostalih aktivnosti u crkvi i oko crkve. U slučaju nečije smrti vrlo brzo je znao organizirati djecu, kako oko zvonjave, tako i za pratnju svećeniku prilikom obreda pokopa. Prigodom posvete domova kao zvonar pratio je župnika i na svakoj kapiji ili kapidžiku kod ulaza u dvorište zvonio bi malim zvonom na drvenoj ručki i tako najavljivao dolazak svećenika. Po obavljenom posjetu kuće, na svakim vratima bi ispisao tekuću godinu i početna slova imena sveta Tri Kralja. Rukopis mu je bio karakterističan, ali i lijep, tako da je taj natpis bio skoro kao ukras na ulaznim vratima. Dolaskom časnih sestara, a i već zbog poznih godina, djed Đuro je polako napuštao službu zvonara, pa i ostale crkvene poslove. No, uvijek bi ga se moglo sresti u crkvi, kao običnog vjernika, mada je i nadalje svojim savjetima uvijek bio svima na usluzi. Baba Suzi i on proveli su u braku 60 godina, Đuro je preminuo 1976. u 80. godini života, dok je njegova životna suputnica poživjela 92 godine i ovaj svijet napustila 1990. Iza sebe ostavili su brojno potomstvo koje i dalje s ponosom čuva lijepa sjećanja na njih.
Dalibor Mergel