Iako nam se upute za kršćanski život često čine kao neko moraliziranje, ipak Kristov učenik mora usvojiti neke smjernice koje daje Učitelj. A da je usvojio Kristov nauk očituje se u njegovom ponašanju, jer kršćanin je drugačiji, pozitivno drugačiji od ostalih, te tom različitošću oduševljava svijet za Krista. Često se i sami zapitamo kako da budemo transparentni vjernici i kad ne pričamo o Kristu i vjeri, kako da u nama drugi prepoznaju kršćane ako ne znaju da idemo u crkvu. Upute možemo pronaći u Pavlovoj poslanici Efežanima (usp. Ef 4,30-5,2).
Ne žalostiti Duha
Problem većine modernih vjernika je što, kada odu iz crkve u svijet, postaju previše slični svijetu, a ponekada čak iako žele biti drugačiji, ne znaju kako to postići a da ne budu propovjednici. Apostol Pavao daje naputke Efežanima kako da budu prepoznatljivi, ne samo svojim govorom nego i svojim ponašanjem. On im najprije poručuje da ne žaloste Duha Svetoga. Duha Svetoga primili smo po sakramentima krštenja i potvrde. On je u nama i potiče nas da djelujemo kako je Bogu milo, da budemo Kristovi svjedoci u svijetu. Tko sluša Duha prepoznaje kršćanske načine djelovanja u različitim situacijama i tako čini Krista vidljivim u svome životu. Međutim, često se povedemo za masom, lakše nam je ne poslušati njegov poticaj i tada ga žalostimo. Dopuštamo grijehu da pobijedi, čak i onda kada smo svjesni da to što činimo nije po Kristovom nauku. Tada odbijamo suradnju s Duhom Svetim i činimo ga žalosnim. On nadahnjuje naš kršćanski govor i djelovanje, on usmjerava naš život. No, da bi tako bilo, mi trebamo željeti s njime surađivati, te osluškivati njegov glas u svojoj nutrini.
Ljubav je svjedočanstvo
Pavao u nastavku svojega pisma Efežanima spominje neka konkretna ponašanja, kojih se vjernici trebaju kloniti: »Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!« (Ef 4,31). Pavlov stav je jasan. Sve nabrojano trebamo odstraniti od sebe. Život nam se često čini pretežak, ljudi oko nas naporni i teško se odupiremo nabrojanim modelima ponašanja. Nekada samo toliko od svega umorni da čak i ne želimo biti drukčiji nego baš ovakvi kakve Pavao kori. No, ova opomena nije samo tek običan prijekor već upozorenje da onaj tko je Kristov mora uvijek u sebi pronaći snage biti drukčiji. Zapravo, Krist mu daje tu snagu ukoliko s njime živi kroz molitvu i sakramente.
Kada u teškim vremenima, kao što su ova u kojima živimo, odbacimo gorčinu, znači da smo kršćanski drugačiji, jer kršćanin i u najtežim vremenima vjeruje da će Bog sve izvesti na dobro, te iako mu je teško, pozitivno gleda na život. Srdžba, gnjev, vika, hula, oblici su ružnog ponašanja prema ljudima. Kada nam je teško, teško je imati strpljenja za druge, osobito ako su ti drugi uzrok naših teškoća. No, kršćanin uči od Krista, zato Pavao u nastavku kaže: »Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti« (Ef 4,31). Kršćanska drukčijost najočitija je u dobroti prema drugima. Ta će nas dobrota nekada skupo koštati, kao što je i Krista koštala smrću na križu. Ali kao što naš Bog nije ustuknuo, nego umro, tako i mi ne smijemo biti zaplašeni cijenom dobrote i ljubavi već slijediti svoga Boga u svemu. »Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena « (Ef 5,1). Dakle, ljubav je to što nas čini prepoznatljivima u svijetu i suradnicima Kristovim, što trebamo biti ako se zovemo kršćanskim imenom.
