Premda je stanovništvo Srbije etnički raznoliko, manjinske grupe čine relativno mali postotak stanovništva i većina manjinskih grupa ima pojedinačno ispod 1% ukupnog stanovništva. Među dvadesetak malobrojnih manjina su i Rusini kojih ima nešto manje od 14.000 prema posljednjem popisu iz 2011. godine.
Na teritoriju današnje Srbije žive preko 260 godina, kao službeni početak njihovog naseljavanja uzima se 17. siječnja 1751. kada se prvih 200 porodica naselilo u pustari Veliki Krstur kada nastaje najveće i najpoznatije naselje Rusina u Vojvodini Ruski Krstur. U većem broju naseljavaju i Kucuru, Šid, Novi Sad i druge gradove.
Prepoznatljiva su nacionalno manjinska zajednica koja ima razvijene kulturne i obrazovne institucije, te manjinsko nacionalno vijeće dok su u političkom smislu prepoznatljivi po svojim predstavnicima koji su se za mjesto u republičkoj, pokrajinskoj i lokalnim skupštinama borili u tzv. velikim strankama, prije svega u Demokratskoj stranci i Ligi socijaldemokrata Vojvodine.
Postoje i dvije registrirane rusinske političke stranke – Rusinska demokratska stranka, čiji je predsjednik dr. Miroslav Besermenji, te Zajedno za Vojvodinu čija je predsjednica Olena Papuga.
Zastupljeni preko velikih stranaka
Diplomirani pravnik Bogdan Vislavski, koji je u tri mandata bio angažiran kao predsjednik Odbora za službenu uporabu jezika i pisma u Rusinskom nacionalnom vijeću, a trenutačno je angažiran kao zamjenik člana u Posebnoj radnoj grupi za izradu nacionalne strategije prevencije o zaštiti od diskriminacije pri Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, bio je naš sugovornik iz rusinske zajednice na temu političkog predstavljanja manjina u Srbiji.
Vislavski kaže kako postoje propusti u izbornom zakonodavstvu i praksi u odnosu na manje nacionalne zajednice što daje osnovu i za izmjenu izbornih zakona.
»Nacionalni savjet rusinske nacionalne manjine u Srbiji se i u prethodnim sazivima bavio ovim pitanjima, ali to nije pridonijelo rješavanju spornih pitanja. Nije sporno da postoji neravnomjerna zastupljenost nacionalnih zajednica u skupštinama Srbije, AP Vojvodine i lokalnim samoupravama gdje žive pripadnici manjinskih nacionalnih zajednica. To se odražava i na nedovoljnu zastupljenost i u tijelima istih (predsjednici općina, predsjednici skupština, članovi izvršnih vijeća, načelnici administrativnih tijela, direktori javnih poduzeća, itd.). Ista situacija je i u tijelima pravosuđa, policije, vojske... U tom smislu je pokrajinski pučki pravobranitelj (ombudsman) sačinio posebnu brošuru gdje je u postotcima prikazano realno stanje u odnosu na broj pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica i njihovu zastupljenost u skupštinama, tijelima uprave, pravosuđu, policiji, vojsci, itd.«, kaže Vislavski.
Rusinska zajednica je pitanja predstavljanja u skupštinskim tijelima u dosadašnjem razdoblju rješavala aktivnostima pojedinaca u vladajućim strankama, objašnjava Vislavski:
»Od 2000 godine do danas, zastupnici u skupštini Srbije su bili: Rafail Ruskovski (Demokratska stranka), Đura Mučenski (Demokratska stranka) i Olena Papuga (Liga socijaldemokrata Vojvodine). U Skupštini AP Vojvodine zastupnici su bili Leona Vislavski (Demokratska stranka), Slavko Rac (Demokratska stranka) i Olena Papuga (Liga socijaldemokrata Vojvodine). Imenovani su zauzeli mjesta zastupnika zahvaljujući zalaganju tih stranaka da se osim rodne zastupljenosti, pri kandidiranju za zastupnike, uzme u obzir i nacionalna pripadnost«.
Za razmjernu zastupljenost na listama
Vislavski ukazuje i na određene nedostatke u dosadašnjim izbornim ciklusima:
»U prethodnoj praksi prilikom izbornih aktivnosti dešavalo se da na izbore izlazi ‘Rusinska partija’ koja se predstavlja kao ‘Ruska partija’ da bi se pridobili rusofilski glasovi. Međutim, razlika između Rusa i Rusina je velika. Postoji velika teritorijalna razdijeljenost, razlike u jeziku, pismu, kulturi, vjerskoj pripadnosti itd. To je kao kada bi pomiješali Srbe i Lužičke Srbe. Osim toga, pri registraciji nekih manjinskih partija bilo je više potpisnika nego osoba s glasačkim pravom u toj nacionalnoj zajednici, a potpise su davali pretežno pripadnici drugih naroda«.
Što se tiče bilateralnih sporazuma koje je potpisala Srbija s Rumunjskom, Mađarskom, Sjevernom Makedonijom i Hrvatskom i koje traže da se oni i poštuju, kao što to traži i na primjer Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Vislavski smatra kako takva rješenja nisu prihvatljiva za druge zajednice:
»Prijedlog DSHV-a o mogućim izmjenama izbornog zakonodavstva je moguć, ali ima i nedostataka. Prijedlog da se izborni propisi promijene suglasno sa Sporazumima između Hrvatske, Rumunjske i Srbije nije prihvatljiv za druge zajednice. Radi ravnopravnosti, potrebno bi bilo zaključiti sporazume s matičnim državama ostalih manjinskih zajednica (Slovačka, Češka, Albanija, Bugarska, Njemačka, Slovenija, Ukrajina, itd.), a što je realno skoro nemoguće. Ako bi se to i ostvarilo, ne bi postojao jedinstven sustav izbora u Srbiji, a što za pravni sustav Srbije nije prihvatljivo«, tvrdi Vislavski.
Po njegovom mišljenju »izborni sustav u Srbiji, AP Vojvodini i po lokalnim samoupravama treba dopuniti na taj način da lista kandidata za izbore, osim rodne ravnopravnosti, mora sadržati i etničku ravnopravnost«.
»To znači da bi na listi kandidata bili razmjerno predloženi i pripadnici manjinskih nacionalnih zajednica, suglasno etničkom sastavu stanovništva. U slučaju da se to ne učini, Izborna komisija takvu listu ne bi mogla prihvatiti kao validnu«, smatra Vislavski.
J. D.
