Ako kogod ne viruje koliko j noć dugačka, taj tribo doć noćaske vidit kad sam se probudio. Trgnem se svaj uznojit, pogleđem na sat kad ono ni dva sata. Au, Bože dragi, tako sam odviše gadno sanjo da mi još ni sade ni dobro. Nikako da svane, gledim u plafon ko ludi. Probo ja i ope zaspavat, mislim se možda ću ko i uvik zaboravit šta sam sanjo al bome od tog ništa. Sanjam vam ja da smo dobili nikako pismo. Ja ga otvorio. A u njemu »obaveštenje« da sam dužan dotirat naš špediter na pregled u nikaki »Centar-servis« u Sombor. Pa dalje da se moram pobrinit da svi točkovi, sidalica, ruda, ograda, amovi, rezervni točak, štrange, kajase... da dalje sve nabrajam, ama baš sve mora bit ispravno, oprano, naglancano. Sve popisano ko da kogod gledo u njeg kad je bio nov. I papire od špeditera da donesem, da dokažem otkal mi, kad i di sam ga kupio, od koga dobio, tablice da donesem. Zamislite ono najglavnije: da još i konje dovedem kod veterinara da je prigleđe, da vidu jesu zdravi. A šta da kažem, od ti silni mašina u stražnjem dvoru već sam i zaboravio di nam špediter. Ni redovno ni svanilo, a ja friško u stražnji dvor. Potrefio sam oma di je, a on zatrpan sa milijun drangulija. Od kad smo konje prodali ko da smo i zaboravili na špediter. Na njemu slame, motika, škatulja, kokošji gnjizda, svaj posran kako spavu kokoše na njemu. Silom sam se probio do njeg. Gledim i mislim se ako štagod stvarno bude tribo, tribaće mi dan vrimena da ga izvučemo i dan vrimena da ga operem. No, mislim se da j cigurno najbolje da unuka Marina čekam da se probudi, a sa’ će on. Da ga pitam šta on misli o mojem sanjanju i obaveštenju. A ko u zo čas on nikako da se digne, baš sade ka j taka velika briga. I eto ga, promoljio glavu ko i uvik najranije, no sam je mene ovaj put bilo i prija sat vrimena kasno. Požurio ja k njemu da mi ne pobigne, jel zna tako kadgode sam odletit. Ponovim mu cilo sanjanje, od početka do kraja. Ma to j cila pripovićka taka dugačka da mi već moro opomenit da malo skratim. Ka j sve čo, počo se smijat koda j jio ludi dinja. »Eto, dida, viš reko sam ti da baš ne moraš ko u poslidnje vrime sam sidit i gledat u taj televizor«, kaže. Slušam, gledim pa se čudim i u sebe pitam kake sad ima veze televizor sa sanjanjem. »E, viš ovako: sam mi kaži jesi gledo, a to se sad stalno vrti, pripovidanje o tehničkim pregledima limuzina. Kako se sade sve gledi, proverava, snima, do u dlaku. Kako na drum može izać limuzina koja j sto posto proverita i ispravna. Ni ogrebana da ne smije bit, da sve na njoj stoji, što bi rekli, ko da j divojka makar bila stara baka. Kako j sve poskupilo i kako se država ope brine za nas.« Ja u čudu potvrdim da jesam. »E, dida, ti si se toliko uživio i uplašio pa ti se priokrenilo pa si sanjo da i tvoj špediter mora na tehnički a konji, fala Bogu koje više nemaš, kod veterinara.« Bome potli ovog odlanilo mi. Al mi ni jasno kako to može, što bi rekli kod nas, sve bit ijladu posto ispravno. Sirotinja mora bit ispravna, a država može kad i kako oće. Da ti da kupiš, a danas najčešće kupiš limuzinu s trulog Zapada koja se tamo vozala a onda kod nas ne može. Vala smo ispravniji i od tog trulog Zapada. A država se baš brine za nas, ni sto posto već iljadu posto.