Iz Ivković šora

Jeto, baš...

Faljnis, čeljadi moja. Jevo, niko zdravo pripeklo pa sam se moro sklonit pod or. Sad povirivam doli na šor ne bi l kogod svratio na divan. Doduše, i divana već svakaki ima, a najviše na ovim modernim telefonima i sokoćalima. Slabo se to više svraća kod koga na izdivanjivanje. Bože, kadgod se znalo skupit po šora na divan a tek posli na gledanje televizije. Ni vam ondak ti šezdeseti i pa i sedamdeseti godina bilo televizija u svakoj kući, bili su zdravo skupi. Moro si ovrć dva-tri jutra žita i sve dat za televiziju. Al se onda svit radovo što će kogod doć, a ne ko sad kad kogod svraća a velika većina pomisli »av, fala Bogu, šta će sad ovaj«. Vidim i na ovim sokoćalu da je u Tavankutu bila Dužijanca. Nakupilo se baš fajin svita, a uveče kolo. Mi nismo išli, dunila nika vitrina od gornjaka, naoblačilo se i počelo grmit a ova moja se boji grmljavine i nije tila ić. No, obavilo se to lipo i brez nas fala Bogu. Evo i moji pajdaša, čeljadi. Periša čim je sio, oma počo kukat kako mu žito podbacilo, kako je mala cina. A ko da si sad štogod novo izgustiro moj Periša, mislim se ja u sebi, ta tako nam je već sedam-osam godina, čim se prominila vlast i postala napridna cina žita postala nazadna. A borme sam malkoc i bisan već posto. Ta, ko i ne bi, fale puna usta a cine dvared a di koji čemu i triput narasle. Samo se ne sićaju toliko dignit i nadnice. Nema šta, čeljadi moja, došlo vrime da ćemo opet morat sadit bašču iza guvna, ne mož se naplaćat. Zeleniš i kojikako povrće košta kugod kila mesa, a to je samo zato što se čeljad manila bašče. Svi smo se pomodili pa sadimo niko cviće, travuljinu, nike zimzelene; pravimo ukrase od niki kamenčina a svi smo bašču zabajatili. Ta kugod da nije bilo lipo vidit i peršin, paradičku, crni i bili luk i drugo povrće.... Ne znam, al nisam pametan ni blizo, kandar ću opet opravit od ogrizina ogradu pa posadit svega. Neće meni onaj na peci iskat za kilu gra mauna kugod za kilu pileškog mesa. Ova dvojca poktoravaje, klamaje glavama al da njim kažeš da se late ašova i počmu prikopavat, oma bi pobigli, ni kafu ne bi dovršili. Šta kast, svit se ulinio pa gotovo. Sve bi niki na gotovo, još i da ga čovik narani i napoji. Ima već šurnajst kuća, veli Pere. Samo što on zna da više njim žene ni užnu kod kuće ne kuvaju. Lipo uzmu telefon, pa naruče gotovo. Još njim dođe i pincer pa ji dvori. E, vite, ja take kujne ne bi ni dozvolio da se otvaraje. Ta svit se i vako svega manio, a još da se manimo i kuvanja pa skroz ćemo otić Lucinim sokakom. E, zato će Braniša kupit onaj traktorčić na dva točka i malkoc mašina i lipo gasa, pravit bašču, sadit svega… A i ova moja, kazo sam joj nek ni u snu ne pomisli da mi počme naručivat tu gotovu užnu, ja mislim da bi zdila završila pod orom. Dosta je bilo gospoštine, čeljadi. Mašina za sušenje, za pranje sudi i svi ti novotarija. Triba to zasukat rukave, pljunit u šake pa naprid. Ajd, zbogom.

Najave

18. 09. - 19. 09. – 150. obljetnica rođenja o. Gerarda Tome Stantića

18. rujna 2026.

U povodu 150. obljetnice rođenja oca Gerarda Tome Stantića, u Subotici i Đurđinu bit će održano više programa.

24. 09. - Predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«

H. R. | 24. rujna 2026.

NIU »Hrvatska riječ« organizira predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«, koje će biti održano u četvrtak, 24. rujna, u »Sjenici« na »Risarskom salašu« (Bajmački put 2) u Đurđinu. Početak je u 18 sati.

15. 05. - 26. 09. - Tavankutsko kulturno lito

H. R. | 26. rujna 2026.

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Matija Gubec« i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta i ove godine priređuju tradicionalnu manifestaciju »Tavankutsko kulturno lito« i u okviru nje brojne događaje koji su počeli sredinom svibnja i traju do kraja rujna.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.