Kužiš?!

Iskustvo koje se ne zaboravlja

Program srednjoškolske razmjene namijenjen je učenicima od prvog do četvrtog razreda i može trajati mjesec dana, tri mjeseca, jedno polugođe ili cijelu školsku godinu. Razloga zašto se odlučiti na razmjenu učenika, osobito ako pitate srednjoškolce, ima puno. 
Ono što je potaknulo našu sugovornicu, buduću maturanticu općeg smjera Gimnazije Svetozar Marković u Subotici Leonu Matković, koja je u cjelovitoj nastavi na hrvatskom još od vrtića, jeste osamostaljivanje, upoznavanje zemlje u kojoj još nije bila, kao i jezika i druge kulture, a ujedno stvoriti i neka nova poznanstva za budućnost. 
Uz sve navedeno, Leona je imala još jednu želju, koja nije bila presudna, ali je, kako je rekla, veliki plus, a to je letjeti zrakoplovom.  

Devet mjeseci u Italiji

»Imali smo u školi prezentaciju o razmjeni učenika i to me je zainteresiralo. Nakon razgovora s roditeljima odlučila sam se prijaviti. Išla sam u Beograd na selekciju i tamo smo trebali predati listu u koje zemlje želimo ići. Budući da je broj sudionika po zemlji ograničen, morali smo imati takozvanu listu želja. Na prvom mjestu mi je bio Portugal, pa Argentina, a dobila sam ponudu da idem u Italiju ili u Rusiju. Odabrala sam Italiju zbog jezika i religije, ali voljela bih jednoga dana otići i u Rusiju«, kaže Leona koja se nakon devet mjeseci boravka u Italiji svojoj obitelji vratila početkom srpnja. 
No, ne može baš svatko na razmjenu učenika, neki od uvjeta su i ocjene, odnosno prosjek koji najmanje mora biti vrlo-dobar, ali Leona kod toga nije imala problem budući da je njen prosjek – skroz odličan.  
Kako bi se što bolje pripremila za Italiju, Leona je na sate talijanskog jezika išla kod razredne Jelene Zečević, mada, kaže, to je bilo samo ono osnovno. 
»Bila sam smještena u obitelji koja me je divno primila i prva dva tjedna smo se sporazumijevali polu talijanski polu engleski i još dodatno rukama i nogama«, priča kroz smijeh Leona i nastavlja: »Talijanski jezik je lijep, ali je gramatika teška i ima puno riječi i zamjenica koje se koriste na više načina. Ne mogu reći da ga sada govorim perfektno, ali jako dobro, da. Bila sam smještena u obitelji koja me je prihvatila kao svoje dijete, pored njihovih četvero djece. Zamjenski tata Gino i zamjenska mama Cornelia, koja je rodom iz Švicarske, su me zaista divno primili i zahvalna sam im na tome. U toj zamjenskoj obitelji sam imala dvije sestre, Martinu i Annu, te braću Andrea i Marcella, te mi uopće nije bilo dosadno. U Italiju sam otišla u studenome i u početku smo imali online nastavu, te mi je bilo teško pohvatati stvari, ali krajem siječnja smo dio imali online, a dio uživo i to mi je bilo puno lakše. Pomagalo mi je društvo iz razreda, koji su me također odlično prihvatili«, pojašnjava Leona. 

Male razlike u školstvu  

San Cassiano naziv je malog mjesta nadomak Švicarske granice u kom je Leona bila smještena, a koje broji oko 1.300 stanovnika. Kako nam je ispričala, u tom mjestu postoji samo osnovna škola, od 1. do 4. razreda, te je u srednju školu išla u Morbegno gdje je pohađala jednu od najzahtjevnijih škola, prirodno-matematički smjer u gimnaziji PL Nervi – G. Ferrari. 
Školstvo se, po Leoninim riječima, ne razlikuje puno od našega, ali oni idu pet godina u srednju školu, a sa šest kreću u osnovnu. Ocjene su u Italiji od 1 do 10, a Leona je ovu školsku godinu završila s prosjekom 7,6. 
»Iskreno, još uvijek ne znam kako će se to ovdje prevesti i voditi, ali mogu reći da sam zadovoljna ostvarenim uspjehom. Bilo bi puno lakše da smo mogli ići redovito u školu. Mi ovdje u Srbiji imamo više predmeta od njih, ali rekla bih zato što su tamo prirodne znanosti spojene u jedan predmet. Tako su kemija, biologija i geografija jedan predmet i onda tijekom godine rade sve po malo, ali je jedan profesor zadužen za taj predmet. Također jedan profesor predaje matematiku i fiziku, ali su odvojeni predmeti. Organizacija sistema je drugačija«, priča Leona.  
Osim Leone, na razmjenu učenika iz Srbije je išlo još četvero učenika, a postojala je mogućnost da se dobije stipendija, zapravo neke zemlje su ih nudile, poput Portugala i Argentine. 
»Nisam dobila stipendiju i sve smo morali sami platiti. Radila sam preko ljeta, našli smo sponzore, odvajala sam od svoje stipendije koju dobivam u školu, a onda su i roditelji morali dodati«, kaže Leona, a na pitanje koliko je sve koštalo, ona je odgovorila samo – »puno«.

Sve bih ponovila 

U početku je u Italiji sve bilo zatvoreno, a onda su krenula cijepljenja i polako su popuštali s mjerama. Po Leoninim riječima sve se otvorilo tek sredinom svibnja, ali onda su ono izgubljeno nadoknadili. Tijekom boravka u Italiji Leona je puno toga obišla, vidjela i proputovala. Tako je obišla Milano, Rim, Veneciju, Como, Veronu, Gravedonu, Bolognu, Torino, Toskanu, Firencu, Sienu, Pisu, Val ‘d Orcia, Viareggio, Asiz... 
»Čak i s koronom je vrijedilo otići. Moram naglasiti da se sve ono najbolje što sam vidjela i obišla događalo u posljednja dva mjeseca«, kaže Leona i dodaje: »Mislim da dok nisam kročila u njihov obiteljski dom nisam ni bila svjesna što sam uradila. Na početku mi je falila moja obitelj, ali čula sam se s njima preko interneta i to mi nije predstavljalo nikakav problem. Sada sa sigurnošću tvrdim da bih sve ponovila. Privikla sam se svim njihovim navikama, običajima, ali to je sve bilo lako jer su oni bili divni prema meni. Malo sam i ja njih podučila našim običajima i tradiciji, tako sam im, budući da oni nemaju neke posebne običaje za Božić, odnosno Badnju večer pripremila večeru kako je mi spremamo doma. Kuhala sam grah, pravila ribu, tijesto i neizostavne orahe, med, jabuku i češnjak. I bili su oduševljeni«, priča Leona, a kada smo kod hrane kroz razgovor smo se dotaknuli i nezaobilaznih talijanskih specijaliteta poput pizze, špageta i pasta na milijun načina. 
»Kod njih je pravilo da je doručak sladak i tada se jede müsli, kroasani, biskviti, cappuccino ili čaj... Za ručak je nezaobilazna pasta s raznovrsnim umacima, preljevima, plodovima mora... Na nebrojeno načina, dok im je večera najvažniji obrok, odnosno to je obiteljski susret.« 
Ovakvo proputovanje ne doživi baš svatko, a Leoni će, kako je i sama rekla, puno toga ostati u predivnom sjećanju, osobito da je svoj 17. rođendan proslavila na jezeru Como.
Ako ste slučajno pomislili da je Leona stala s planovima, pogriješili ste. Budući da je od rujna naša sugovornica maturantica, ona već sada zna što želi. Voljela bi upisati zoologiju, i to ni manje ni više nego u Velikoj Britaniji u Velsu, gdje se, kako je rekla, stekne odlična praksa, te je to dodatno privlači. Ako kojim slučajem ne uspije ova želja, u rezervi joj je fakultet u Hrvatskoj. No, svi oni koji poznaju Leonu složit će se da ona neće lako odustati od zacrtanog cilja. 
Ž. V.

Najave

18. 09. - 19. 09. – 150. obljetnica rođenja o. Gerarda Tome Stantića

18. rujna 2026.

U povodu 150. obljetnice rođenja oca Gerarda Tome Stantića, u Subotici i Đurđinu bit će održano više programa.

24. 09. - Predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«

H. R. | 24. rujna 2026.

NIU »Hrvatska riječ« organizira predstavljanje knjige »Kuhar tradicijskih jela Hrvata u Vojvodini«, koje će biti održano u četvrtak, 24. rujna, u »Sjenici« na »Risarskom salašu« (Bajmački put 2) u Đurđinu. Početak je u 18 sati.

15. 05. - 26. 09. - Tavankutsko kulturno lito

H. R. | 26. rujna 2026.

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Matija Gubec« i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta i ove godine priređuju tradicionalnu manifestaciju »Tavankutsko kulturno lito« i u okviru nje brojne događaje koji su počeli sredinom svibnja i traju do kraja rujna.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.