Fotografija stara osamdeset i jednu godinu, iz obiteljskog albuma Jasne Dulčić-Šarčević, napravljena je u ljeto 1940. godine u okolici Subotice i prikazuje uzvanike na ispraćaju u vojsku subotičkog svećenika, književnika, pjesnika i publicista Alekse Kokića. Zanimljivo je vidjeti kako je za potrebe ove prigodne svečanosti u jednom šumarku, autoru nepoznate lokacije, iskopan improvizirani stol na kome su poslužena najbliža rodbina i gosti budućeg vojnika Kraljevine Jugoslavije. Nažalost, slabo zdravlje mladog 27-godišnjeg svećenika nije izdržalo soldatski režim i nepuna dva tjedna kasnije Kokić je preminuo 17. srpnja na Cetinju. Za vječni spomen i hvalu iza njega su ostala književna djela: Klasovi pjevaju (1936.), Zvona tihe radosti (1938.), Bunjevci i Šokci (1939.), Slikovnica kršćanskog nauka (1939.), a posthumno su izdana djela Srebrno klasje (1962.) i Prvijenci (2010.).
Aleksa Kokić rođen je u Subotici 14. listopada 1913. godine, a nakon svršetka osnovnog školovanja, obrazovni teološki put ga je odveo prvo u Travnik (Isusovačka gimnazija), potom u Zagreb gdje je studirao bogoslovlje. Subotički biskup Lajčo Budanović ga je zaredio za svećenika, te je potom službovao u crkvi Svetog Roka u rodnoj Subotici. Uz svoj svećenički poziv iznimno je bio aktivan u književnim vodama i njegovi literarni radovi ostat će zauvijek zapamćeni po svojoj prepoznatljivoj ljubavi prema bačkoj ravnici i podneblju iz kojeg je potekao. Također, već zarana je odlučio spisateljski se suprotstavljati socijalnoj nepravdi vremena u kome je živio svoj kratki život, a kroz njegove napise i stihove konstantno je ispoljavao solidarnost s teškoćama bitisanja svoga napaćenog naroda. Tako je jedan njegov profesor sa Zagrebačkog sveučilišta lijepo elaborirao književni opus svoga učenika:
 »Za prosuđivanje književnog značenja nekoga autora nije od važnosti jedino dojam, što ga on u čitatelju pobuđuje danas, već u konačnoj ocjeni treba u prvom redu uzeti u obzir onaj umjetnički i uopće duhovni doprinos, što ga je netko svojim radom unio u kulturni život svoga naroda i svoga doba«.
Ipak, jedan od najboljih napisa o pjesničko-spisateljskoj veličini Alekse Kokića jamačno je tekst iz 1967. godine koji potpisuje Tin Kulić, u kome, među ostalim, navodi:
»Valja ovdje spomenuti i to, da je Aleksa Kokić pripadao pokoljenju, koje je u okvirima bivše monarhije željelo i borilo se da Bunjevci i Šokci na etničkoj periferiji budu ono, što jesu – dio hrvatske etničke cjeline s pravima slobodnoga gospodarskog i kulturnog života. I možda je Kokić ostao kao pojava i pjesnik živ upravo zato, što je uporno želio biti tumač svoga pokoljenja; što je htio jasno, nedvojbeno izraziti sve ono, što je pokretalo ljude njegova kraja u sklopu prilika i neprilika vremena, koje je za nama.
U njegovim pjesmama pjeva pjesnik bunjevačkih bijelih salaša: o svojima, o salašu, o blagdanu zelenih ravni, o djedu i njegovim riječima jedne proljetne večeri, o stazama kroz mirisne ravni, o salašima, koji snivaju pod snijegom, o Božiću na ravnicama. Prepleće se u njegovim pjesmama šuštanje vjetra sa šumom klasja, orkan oluje nad ravnicom s tugom visoka, žuta suncokreta. U svojim pjesmama Kokić je izmjenjivao način izražavanja: od svakidašnjeg govora ljudi nizina do patetična pitanja, utkao je u svoja ostvarenja bogatstvo boja i vidika. Međutim, Kokićevu uspjehu pridonijelo je i sadržajno bogatstvo njegovih pjesama. Živeći u prilikama, kada je trebalo konačno odrediti i naći položaj svoga kraja i u sklopu političkih zbivanja, pjesničkom intuicijom Kokić je napisao nekoliko pjesama, koje su se mogle primjenjivati na borbu, na svakidašnjost, a da se nije mogla prigovoriti odviše bučna tendencija. Njegov je zavičaj: 
Ravan plodna i bez kraja mriši brazda, 
poljski cvit, 
nebo plavo, puno sjaja, 
vedre pisme, sriče svit (Bačka). 
I na koncu njegov stih iz pjesme Bunjevka, kojim jasno iskazuje svoju ljubav prema rodnom gradu:
Subotica grad mi rodni,
svaki dan je gledam,
Suboticu volim,
pa je Nikom vriđat ne dam!«
D. P.