Često se priča o jedinstvu kršćana, no rane nejedinstva najbolje osjećamo mi koji živimo suživot s pripadnicima drugih crkava, koji s njima dijelimo susjedstvo i obitelj. Krist je ustanovio jednu Crkvu i želio je da jedna i ostane. Sveti Ivan evanđelist zapisao nam je i Isusovu molitvu za jedinstvo (usp. Iv 17). Ipak, čovjek je zbog svoje grješne naravi narušio to jedinstvo i Crkva se podijelila više puta. I ne samo da se podijelila nego su pripadnici različitih crkava u povijesti toliko bili jedni protiv drugih da su čak vodili međusobne ratove. Sukobi i netrpeljivost toliko su produbljivali jaz među podijeljenim stranama da je vremenom svaka nada u ponovno zbližavanje i međusobno ujedinjavanje nestala. U devetnaestom stoljeću kršćani polako shvaćaju da njihova razjedinjenost nije Kristova volja za Crkvu i počinju različita ekumenska djelovanja. Ipak, svi su svjesni da su stoljeća razjedinjenosti načinila štetu koja ljudskim snagama ne može biti popravljena, stoga je najsnažnije oružje u borbi za jedinstvo molitva Bogu da ponovo ujedini Crkvu.
Pavlova pouka
Iako jedino Bog može popraviti štetu koju je čovjek učinio, mi ipak, osim molitve, možemo dati neki doprinos na tom putu jedinstva. Četvrto poglavlje Pavlove poslanice Efežanima nam je poticaj da o tome razmišljamo, pa onda u tom smjeru i djelujemo.
Ono čemu nas Pavao želi poučiti i na što nas želi podsjetiti je to da postoji samo jedno tijelo zato što postoji samo jedan Duh (usp. Ef 4,4). To jedno Tijelo je crkva, tijelo Kristovo, a obuhvaća vjernike iz bilo kojeg naroda, i Židove i pogane. Svoju jedinstvenost duguje jednom Duhu Svetom. Pavao, također, podsjeća da našem kršćanskom pozivu pripada jedna nada, jedna vjera i jedna krst, zato što postoji samo jedan Gospodin (usp. Ef 4, 4-5), jer je Isus Krist jedini objekt vjere i nade čitavoga kršćanskoga svijeta. U Krista vjerujemo, po Kristu smo kršteni i na povratak Krista čekamo puni nade. Dakle, kakve god da su razlike nastale među crkvama ljudskim djelovanjem, to nam je svima zajedničko, a to je bit kršćanske vjere.
Krist nas spaja
Stoga, kada promatramo našu kršćansku braću koja pripadaju nekoj drugoj crkvi, trebamo ih promatrati kroz ono što nas ujedinjuje, a ne kroz ono što nas udaljava. Prostor na kojem živimo sudar je Istoka i Zapada i u kulturnom i u vjerskom smislu. Brojni sukobi raznih vrsta ostavili su tragove na ovim prostorima, pa često jedni na druge gledamo u svjetlu ljudskih sukoba, a ne u svjetlu Božje ljubavi kojom nas sve jednako ljubi, jer smo svi njegova djeca po krštenju. Često čujemo, pa i sami govorimo, kako je međusobno uvažavanje važno, osobito kada jednu obitelj čine pripadnici različitih crkava. A onda to uvažavanje svedu na to da ni u jednu crkvu ne idu, jer tako najlakše čuvaju mir. No, međusobno uvažavanje i naš doprinos jedinstvu nije ignoriranje postojanja različitog nego suživot u ljubavi. A ljubav prema bratu kršćaninu znači da poštujem njegove blagdane, poznajem njegove običaje i rado budem gost na njegovim vjerskim slavljima, ali isto tako da njega rado pozivam da sudjeluje na mojim. Tek kada se budemo istinski poznavali, shvatit ćemo koliko je manje važno ono što nas razdvaja, a koliko je važno što nas spaja. Kada svaki pojedinac to shvati, dat će svoj doprinos jedinstvu kršćanstva. Vjerojatno nećemo doživjeti da Crkva bude jedna, kao na početku, ali da crkve žive u miru i ljubavi to je misija svakog tko je kršten u ime Isusovo.
