Proštenje, crkveni god... Više naziva, a značenje isto. Naziv proštenje je nastalo u vezi s oproštenjem grijeha, odnosno odlaskom na ispovijed i pomirenjem s Bogom. Nekada je to bio povod i za društveno okupljanje mještana i hodočasnika, odnosno rođaka i prijatelja koji bi dolazili iz drugih mjesta. Toga dana nije se ništa radilo nego se obvezno odlazilo u crkvu na svečano euharistijsko slavlje i potom na zajedničko druženje, nerijetko i objedovanje domaćina i zvanica. Bio je to povod i za dolazak raznih trgovaca, takozvanih proštenjara koji bi dolazili ponuditi vlastitu robu, od »šećera« (bombondžije) do raznih obrtnika, ugostitelja, glazbenika, vrtuljaka. Na ovu temu razgovarali smo sa župnim vikarom iz Horgoša vlč. Tomislavom Vojnićem Mijatovim.   
Zašto slavimo proštenja i koji je smisao ovoga slavlja? 
Proštenje ili crkveni god se u župi slavi kao svetkovina. Naziva se Svetkovina naslova vlastite crkve ili pučki rečeno proštenje koje spada u prvi stupanj liturgijskih slavlja, jer se slavi neko posebno Božje otajstvo spasenja ili određenog sveca te ima prednost pred blagdanom i spomendanom. 
Danas kada ljudi kažu proštenje ili crkveni god prvo pomisle na to za kojim će se obiteljskim stolom okupiti, hoće li djeci kupiti igračke, suvenire, hoće li susresti prijatelje i rođake te se proveseliti. Sve to ima svoje mjesto na proštenju, no kao vjernicima to nam nikako ne smije biti na prvom mjestu. Trebamo imati svijest o tome da kada odlazimo negdje na proštenje, poput biskupijskog svetišta (npr. marijanskog) ili slavimo u svojim ili drugim župama, onda najprije hodočastimo svecu ili zaštitniku župe. U temelju svakog hodočašća čežnja je za Bogom ali i ispunjavanje zavjeta, uslišanje molitvi i nakana. Hodočašće prošteništu je prilika za susret s Bogom koji čeka i čovjeka vjere. Kako bi se taj susret ostvario, potrebno je da čovjek čista srca slavi i prima živoga Boga u Euharistiji. Sama riječ proštenje dolazi od moliti oprost, a proštenište je mjesto gdje se oprost dobiva. Stoga je glavni smisao odlaska u prošteništa susret Boga u sakramentu pomirenja, sv. Ispovijedi, u kojem doživljavamo Božju ljubav i oproštenje, te konačno blagovanje Tijela i Krvi našega Gospodina. Bilo bi lijepo kad bi odlazak na hodočašća i proštenja posvetili temeljitijem ispitu savjesti.
Ljudi s ovoga područja su nekada hodočastili i obilazili brojne crkve i mjesta koja su bila i poprilično udaljena kako bi dobili potpuni oprost grijeha. Hodočasti li se i danas? 
Stariji ljudi se sigurno dobro sjećaju godišnjih hodočašća u Aljmaš, Mariju Bistricu, Trsat, zatim u marijanska svetišta Lurd i Fatimu. Mnogi od naših roditelja su imali priliku hodočastiti u Rim, Svetu zemlju gdje su tražili utjehu i zagovor svetaca. Vjernici su nekada možda hodočastili s više oduševljenja i s velikim vjerničkim zanosom, jer su vremena bila teža i tražili su utjehu i duševni mir u brojnim prošteništima. No, danas se također hodočasti ali ne u tolikoj mjeri kao ranije, jer za jedno daleko hodočašće često običan čovjek nema dovoljno materijalnih sredstava. Tomu je pridonijela i činjenica da su se mnoga hodočasnička mjesta pretvorila u dobro razvijena vjerska turistička mjesta. Time se možda narušio onaj prvotni smisao hodočašća, a to je svakako pješačenje do svetišta, osobna žrtva, odricanje... Lijepo je vidjeti i danas kako mnogi vjernici, a osobito mlade obitelji, hodočaste u naša biskupijska svetišta Bunarić, Doroslovo... 
Što točno znači potpuni oprost grijeha i kako ga je moguće zadobiti?
Katekizam Katoličke crkve u br. 1471 veli: »Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca«. Oproštenje grijeha je uvijek bilo individualno i sakramentalno i ono se temelji na besplatnom Božjem milosrđu po spasiteljskom djelu Isusa Krista. Oproštenje od vremenitih kazni, odnosno od izvršavanja pokorničkih djela, Crkva je činila (i čini) na osnovu zasluga ne samo svetih mučenika nego prvenstveno Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetih. U tome smislu i danas Crkva naučava da se u ispovijedi grijesi otpuštaju tako da se grješnik u potpunosti pomiruje s Bogom, a interventom Crkve vjerniku se olakšava ili oprašta vremenita kazna za grijeh. Da bi se takav oprost snagom Crkve primijenio na grešnika tražili su se određeni uvjeti. U prošlosti bi to često bilo hodočašće u sveta mjesta (što je po sebi već bila teža pokora), ali i nešto što je bilo jednostavnije, kao na primjer pohod novosagrađenoj crkvi, milostinja siromašnima, neko dobro djelo i sl. Oprosti su redovito bili povezivani i s jubilarnim godinama. Međutim, osnovni uvjet za takve oproste uvijek je bila sakramentalna ispovijed i pričest. 
Je li danas »proštenje« često zna ostati na onome »šećeru« ispred crkve, a ne u crkvi? 
Svetkovine i proštenja jesu blagoslovljeno vrijeme, vrijeme koje kao vjernici trebamo posvetiti sebi, svojim obiteljima te dati Bogu više mjesta u našem životu, da nam oprosti, da nas oslobodi i podari milosti potrebne za radostan duhovni život, sada i zauvijek. Tek nakon što nahranimo svoju dušu i s Bogom nastavimo hoditi dalje kroz život dolazi »šećer« na kraju.
Ž. V.