Suvremeni čovjek danas samo u mašti i, eventualno, uz pomoć skica može pretpostaviti izgled Subotice prije trista godina; toliko je velika promjena u međuvremenu nastala. Dalekom vremenu vraćamo se u tekstu stoga što je tada izgrađena Najstarija kuća koja je pod zaštitom kao nepokretno kulturno dobro, a danas ovim nazivom označava cio kompleks koga čini zgrada napravljena do polovice osamnaestog stoljeća i naknadno dograđen objekt (prepoznajemo ga po lokalima s ulazima s Trga cara Jovana Nenada).
Zašto su povijesti obitelji Sučić i autentične kuće iz prve polovice osamnaestog stoljeća u bliskoj vezi – što je istaknuto u prethodnom nastavku ove priče: pojašnjenje vodi u same temelje grada i podsjećanje na legendarnu kapetansku obitelj Sučić.
U novije vrijeme više istraživanja nego što je to bilo ranije, posvećeno je plemićkoj obitelji Sučić, čiji su pripadnici od kraja sedamnaestog do polovice devetnaestog stoljeća bili jedna od najutjecajnijih obitelji u Subotici, a i šire. »Povijest subotičkih Sučića započinje s braćom Lukom, Ilijom i Andrijom koji su živjeli potkraj sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća. Genealogija porodice Sučić, koja se čuva u subotičkom Povijesnom arhivu, a koju je očito napravio biskup Pavao Matija Sučić, povijesni je izvor koji dokazuje da su ta trojica Sučića bili braća...«, piše Robert Skenderović u svom radu Kapetanska plemićka obitelj Sučića u životu Subotice u 18. i 19. stoljeću, objavljenom u publikaciji posvećenoj biskupu Pavlu Matiji Sučiću 2018. godine. »...Za Luku, Iliju, Andriju i njihovu djecu moglo bi se reći da su osnivači Subotice, jer je grad nakon oslobođenja od Osmanlija 1686. godine praktično krenuo od nule...«.
Djeca tri brata bili su nositelji druge generacije Sučića: Jakov (sin Luke st.), Luka mlađi (sin Ilije) i Juraj i Marijan (sinovi Andrije). Među njima Jakov, Luka ml. i Juraj bili su istaknuti časnici subotičkih graničara, dok je ovaj teritorij bio Vojni šanac Sabatka.
Iseljenje iz utvrde
Kapetanske obitelji, kao i obitelji časnika na visokim pozicijama, u staro vrijeme bile su smještene u vojnoj utvrdi – kaštelu; taj podatak bilježi više istraživača. Danas nitko ne može pouzdano opisati kompletan izgled, a pogotovo unutrašnje uređenje i organizaciju života u utvrdi podignutoj 1470. godine, koja je bila centralna subotička građevina i na prijelazu iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće, ali je pouzdano bila boravište obitelji kapetana i drugih visokih časnika Vojnog šanca Sabatka.
U utvrdi je već koncem sedamnaestog stoljeća postojala i kapela, tako da su ovdje živjeli i franjevci, koji su otvorili prve matične knjige i radili na prosvjećivanju, te bili vrlo uvažavani od tadašnjih stanovnika ovog vojnog graničarskog mjesta. »Kapela je podignuta od početka u čast sv. Mihovilu, jer su vjernici u Subotici bili vojnici i vojničke obitelji«, bilježi franjevac Paškal Cvekan u publikaciji Subotički franjevački samostan i crkva, pisanoj na osnovu arhivskih dokumenata subotičke Franjevačke rezidencije. Do promjene je došlo 1723. godine kada je Kaštel (utvrda) od strane viših tijela dodijeljen franjevcima za crkvu i narednih godina preinačen u religiozni objekt. Rješenje o vlasništvu dano je u prosincu 1723., a potvrđeno 1729., i to o vlasništvu ne samo utvrde nego i okolnog zemljišta. Prema publikaciji Paškala Cvekana, u to vrijeme tri su se obitelji subotičkih kapetana trebale iseliti iz kaštela. Proces iseljenja iz tvrđave nije tekao glatko...
»Iselili su se, ali Kaštel nisu htjeli napustiti, pa su u njegovoj blizini sagradili sebi kuće. I to: Jakov Sučić, prvi kapetan, podigao je kuću na prostoru jug-zapad, gdje i danas stoji nedaleko lijevog tornja današnje crkve. Na jugu, ili prema pročelju Kaštela, sagradio je kuću Luka Sučić, kapetan, a ta se 1753. godine, po odredbi Antuna Grašalkovića, kraljevskog komesara u Subotici, morala srušiti, jer je na tome mjestu smetala Časti crkve. Treći kapetan, Đuro Sučić, sagradio je kuću blizu Kaštela prema zapadu; ta je stajala iza crkve na kraju samostanskog vrta i dvorišta i do nje je kroz samostansko dvorište i vrt, a uz jugozapadni zid crkve vodio put. I ta je kuća 1753. srušena, samostan zatvorio spomenuti put, a Martinu Sučiću, sinu Đure, isplatio 150 rajnskih forinti i dao sve kamenje od srušene kuće da sebi može sagraditi novu«, piše Paškal Cvekan u spomenutoj publikaciji, navodeći bliže odrednice franjevačkih dokumenata.
Možda bi tragom ovih dokumenata i uvidom u originalne zapise, povjesničari i građevinski stručnjaci mogli protumačiti i dodatne podatke o prvim kućama oko vojne utvrde u ono zanimljivo i još uvijek nedovoljno istraženo vrijeme nastanka grada.
Jedinstvenost kapetanske kuće
Kompleks Najstarija kuća pokraj crkve sv. Mihovila Arkanđela sadrži tu prvu, autentičnu kapetansku kuću iz prve polovice osamnaestog stoljeća, ali je u narednih stotinu godina dograđena i znatno proširena, o čemu će još biti riječi. Taj najstariji dio, tj. kapetanska kuća, i u dokumentima Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture spominje se u nekoliko varijanti: Najstarija kuća, Kuća kapetana Sučića, a u novinskim napisima prije pola stoljeća naziva se i Vermesovom kućom, jer je kroz povijest pripadala i ovoj obitelji. Opisana je na sajtu Zavoda: »’Najstarija kuća Subotice’ nalazi se u predjelu gdje se razvijala drevna Subotica u neposrednoj blizini nekadašnje kule s kraja petnaestog stoljeća. Krajem sedamnaestog stoljeća, ovaj prostor još uvijek je bio dominirajući u strukturi grada. Prema pisanju Istvána Iványija, kuća je podignuta istovremeno kada i samostan, tj. u prvoj polovici osamnaestog stoljeća. Građena je u stilu provincijskog baroka, kao obiteljska kuća Sučića. Izvorni objekt je imao pravougaonu osnovu, ali je godinama dio po dio dograđivan, tako da danas kao samostalna zgrada ne postoji...«.
Katarina Korponaić
