Isus je svojim učenicima povjerio tešku zadaću širenja Radosne vijesti. Bio je svjestan koliko je to zahtjevno, mislio je na svoje učenike i nije ništa stavljao ispred njihovog dobra.
Odmor u osami
Nakon što je poslao svoje učenike da naviještaju, Marko piše kako ih je po povratku poslao da odmore: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mk 6,31). U ovoj kratkoj i toliko ljudskoj rečenici skriva se velika Božja briga za čovjeka. Isus je pred svoje učenike stavio teške i zahtjevne zadatke. Ipak, ono što od njih traži za njega nikako nije važnije od njihove dobrobiti. Ove Isusove riječi također nas upućuju na njegovo shvaćanje čovjekove uloge u širenju Božjega kraljevstva. Dakako, čovjek je Božji suradnik u širenju Kraljevstva, jer on se služi upravo ljudima da Radosna vijest stigne do svakog. No, Isus zna da plodovi toga navještaja ovise o Bogu, što je pojasnio mnogim prispodobama. Za Krista važni su učenici, a ne samo zadaća koju im je povjerio. Zato bez obzira na plodove njihova navještaja, on ih poziva na odmor u osamu. I onako je sve u Očevim rukama, ljudski trud je potreban, ali nije presudan.
Osama je u Bibliji vrijeme i mjesto susreta s Bogom. Osama je čovjeku potrebna za molitvu. Ne možemo biti u Božjoj službi i naviještati, ako s Bogom ne komuniciramo, a za to nam je potreban mir. Dakle, ako smo kao kršćani od Isusa dobili zadaću naviještati i pomagati ljudima da dođu bliže Bogu, to nikako ne možemo činiti bez trenutaka osamljivanja i osobnog susreta s njim u molitvi. To je neizostavan dio kršćanskog života i nužno u izvršenju kršćanskog poslanja. Svi današnji distancirani kršćani, kojima je potrebno ponovo navijestiti Radosnu vijest, to su postali upravo zato što nisu imali vremena i volje osamiti se i provoditi vrijeme samo s Bogom u molitvi.
Dan Gospodnji
Isusov poziv učenicima da se povuku u osamu i odmore možemo promatrati i iz perspektive nedjelje kao dana Gospodnjeg. Suvremeni čovjek često ni nedjelju nema slobodnu. Netko je sam sebi oduzima u svojoj želji za stjecanjem i uspjehom, a netko je nema jer mu je oduzima poslodavac koji želi ostvariti što veći profit. U oba slučaja krši se Božja zapovijed. Moderan čovjek ne voli da mu se zapovijeda, pa makar se radilo i za njegovo dobro. Stoga ova zapovijed o neradnoj nedjelji izaziva mnogo društvene polemike i otpora kod naših suvremenika. No, ni ova, kao ni jedna druga zapovijed nije tu da bi se čovjek ograničavao i sputavao, već za njegovo dobro, za osobnu izgradnju i unaprjeđivanje odnosa s Bogom i drugim čovjekom. Zato i zapovijed da u tjednu postoji dan Gospodnji koji je, između ostalog, predviđen za odmor. Čovjekove snage su potrošne i trebaju se obnavljati. Bez odmora čovjek može, ali samo do određene granice. Rad bez počinka štetan je za njegovo zdravlje. Misleći na to, Bog zapovijeda čovjeku da odmori.
Drugi važan aspekt ovoga dana je vjerski. Čovjek tek kad uzme predah od svega, može umiriti svoje misli i u razgovoru s Bogom osluhnuti što mu on želi reći. Već je rečeno kako bez tog osobnog kontakta s Bogom kršćanin ne može vršiti zadaću koju mu je Krist povjerio. Dakle, makar jedan dan u tjednu, nedjeljom, povucimo se u osamu, odmorimo se i Bogu se povjerimo u molitvi, jer i onako naš uspjeh u bilo čemu ne ovisi o nama nego će biti kako Bog odredi.
