Fotografija potječe iz pedesetih godina prošlog stoljeća i iz obiteljskog je albuma Mirka Paulića iz Nikinaca. Na fotografiji su mlinari iz Nikinaca: prvi s lijeva je Petar Paulić, a ostali prema Paulićevom sjećanju su: Stjepan Kiš, Nikola Begić i Pavle Obrovac. Drugima nažalost ne znamo imena, ali ono što znamo to je da su svi poslije Drugog svjetskog rata radili u nikinačkom mlinu. Riječ je o mlinu izgrađenom davne 1927. godine. Izgradila su ga dva Nijemca: Mayer i Naj, u to vrijeme najimućniji ljudi u selu. Mlin je nekada bio jedno od većih industrijskih postrojenja u kojem je bilo zaposleno oko 30 radnika, uglavnom iz Nikinaca.
Danas je jedini živ s fotografije 94-godišnji Pavle Obrovac, nekadašnji šef proizvodnje u mlinu. Poslije Drugog svjetskog rata u Nikincima je u zgradi mlina osnovano OUR Žitopromet – Ruma, a u Nikincima i Platičevu su postojale organizacijske jedinice tog poduzeća. Paulićev otac Petar preminuo je 2008. godine. Cijeli je svoj radni vijek proveo u nikinačkom mlinu, a sinovima Željku i Mirku prenio je svoja sjećanja s početka rada u mlinu.
»Moj otac Petar Paulić je poslije Drugog svjetskog rata završio mlinarsku školu u Somboru gdje je stekao zvanje mlinarski inženjer. U mlinu je bio zadužen za sirovine, točnije za njihov otkup u vrijeme žetve, mjerenje, skladištenje i prijevoz do skladišta. U uredu gdje je boravio, bili su blagajnica, ravnatelj i Pavle Obrovac koji je bio zadužen za proizvodnju brašna, stočnog brašna i griza. Moj otac je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u mlinu. Kada je otišao u mirovinu, imao je više od 40 godina radnog staža. U mlinu je radio 39 godina. Mlinarsko zanimanje je bilo jedno od cjenjenijih. To je nekada bila vrlo važna grana gospodarstva u našem selu i okolici. U našem mjestu se nekada proizvodilo brašno za cijelu bivšu Jugoslaviju, čak i za izvoz. Brašno proizvedeno u našem mlinu je bilo veoma cijenjeno i postojala je velika potražnja za njim, budući da je princip rada bio po njemačkoj tehnologiji i da se prilikom otkupa posebno vodilo računa o kvaliteti zrna žita. Također, sav otkup žita u okolini odvijao se u seoskom mlinu. Tijekom cijele godine žito se skladištilo i prerađivalo u mlinu, proizvodilo se brašno i dalje distribuiralo. Nikinačko brašno je bilo nadaleko poznato i bilo je vrlo traženo«, kaže Mirko Paulić.
Prema Paulićevu sjećanju, od mlinarske plaće moglo se nekada dobro živjeti.
»Cijela naša obitelj je živjela od očeve mlinarske plaće. Majka je bila kućanica. Nije imala potrebe za radom, jer su očeva primanja bila zadovoljavajuća. Od svoje plaće nas je školovao. Svake godine smo brat i ja odlazili na ljetovanje, a od novca ušteđenog od njegovih prihoda otac je kupio plac u selu na kojem smo sagradili kuću.«
Mlin je radio sve do devedesetih godina. Nakon toga se promijenilo nekoliko vlasnika, ali su oni kratko radili. Objekt i dalje postoji u Nikincima. Jedna je od reprezentativnih građevina u ovom mjestu i podsjeća na neka davna prošla vremena, kada je mlinarska proizvodnja u ovom dijelu Srijema bila najrazvijenija.
»Mlin je stare kvalitetne gradnje u usporedbi s današnjim pogonima. Građen je od njemačke opeke. Iako godinama ne radi, odolijeva zubu vremena. Smatram da bi ponovo mogao biti u upotrebi samo kada bi se adaptirao i priveo namjeni«, ističe Paulić.
S. D.