Istražujući povijest Banje Palić i ljetnikovaca građenih u okolici jezera, Gordana Prćić-Vujnović (Građanski ljetnikovci na Paliću od sredine devetnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata, Zaštitar II., 2012. godine) navodi kako je transformacija objekata povremenog stanovanja (ljetnikovaca) u stambene objekte trajnog karaktera uočena početkom dvadesetog stoljeća. Što je proizvelo promjene i u pristupu projektiranja objekata i njihovom izgledu: »Nije se više pridavao značaj reprezentativnosti, već stvaranju komfora i intimi obiteljske atmosfere. Funkcionalnost i udobnost postaju bitnije od dekoracije. U arhitektonskom oblikovanju ovi stambeni objekti i nadalje zadržavaju izgled vila...«.
U Zelengorskoj ulici, aleji koja s obje strane puta ima nekoliko starih drvoreda i nadaleko je čuvena po raskošnom zelenilu, svi objekti su stambeni (tj. služe stanovanju tijekom cijele godine), bez obzira jesu li u pitanju stare vile ili kuće građene u novije vrijeme. Više ne postoje ljetnikovci namijenjeni samo odmoru, jer je Palić u međuvremenu postao omiljeno i vrlo traženo mjesto stanovanja, u koje su ljudi doseljavaju iz većih gradova i inozemstva. Zelengorska ulica je među tim vrlo traženim: sa suvremenom urbanom opremom, vjevericama na visokom drveću i mirisom i hladovinom šume, jer sva je poput velikog parka. Tu, među tim drvećem, prije četiri-pet desetljeća trčalo je u igri puno djece – zapažaju u obitelji Bosnai, jednoj od stanovnika ovog kraja Palića. Začudo, danas više nema takvih prizora: ili je manje djece ili su im privlačnije neke druge igre.
Na fotografiji gore: Projekt prepravke kuće u Mamužićevoj aleji (danas Zelengorskoj ulici) 1930. godine
Fotografija dole: I ulica i obiteljski vrtovi u zelenilu