U liturgiji petnaeste nedjelje kroz godinu čitamo dio iz Markova evanđelja u kojem Isus svoje učenike šalje da šire Radosnu vijest (usp. Mk 6,7-13). Pred njih stavlja vrlo neobičan zahtjev: da sa sobom ne nose ništa, ali ih i upozorava da neće svugdje biti primljeni. Ovaj zahtjev i ovo upozorenje smjernice su i današnjim navjestiteljima Radosne vijesti.
Pouzdanje u Providnost
Prije nego počnemo promišljati o uputama koje Isus daje onima koje šalje da šire Evanđelje, prvo moramo razjasniti tko su danas nasljednici njegovih učenika. Jesu li to svećenici, redovnici i redovnice, neke osobe s posebnim darovima koje mogu iskoristiti u izvršenju ovoga poslanja? Neki dobri govornici, hrabri i mudri, koji znaju kada i kome govoriti o Bogu? Ne! Svatko tko je postao član Božjega naroda poslan je širiti Evanđelje u svijetu. Danas su prilike drugačije nego u Isusovo vrijeme. Gotovo svi su kršteni, ali Krista ne poznaju. Naše je poslanje donijeti ga takvim ljudima, probuditi u njima vjeru i pomoći im da postanu svjesni da su i oni dio Božjega naroda.
Dakle, danas Isus šalje svakoga od nas širiti Evanđelje. A zapovijed da sa sobom ne nosimo ništa vrijedi još uvijek. Koliko god u prvi mah bila čudna, ona krije snažnu poruku. Krist zapravo njome želi reći kako se trebamo pouzdavati u Providnost. Moderan čovjek se previše brine oko toga da mu za života na zemlji ništa ne manjka. U toj brizi potpuno je oslonjen na svoje snage i sposobnosti, a na Boga gotovo i ne računa. Isus nas želi potaknuti da svoju brigu usmjerimo u potpuno drugome smjeru, prema vječnosti. Trebamo se brinuti da osiguramo sebi Božje kraljevstvo, a Bog će se tada pobrinuti i za naš život na zemlji. Jedino tako ćemo biti uspješni širitelji Evanđelja. Ljudi žele svjedoke, a ne dobre govornike; žele životne primjere, a ne lijepe priče. Zato se Evanđelje ne naviješta samo riječima, nego još više djelima. A kada ovaj život živimo brinući se o vječnom, oslonjeni u potpunosti na Boga, onda smo pravi Kristovi svjedoci, te naš navještaj može uroditi plodom. Tko u Boga vjeruje, mora imati u njega potpuno povjerenje i predati mu da vodi njegov život, te starati se kako da mu ugodi. Upravo tako živimo ako svojim djelima svjedočimo vjeru, te tim istim djelima pokušavamo k Bogu privući sve one koji su se od njega udaljili. To treba biti naša najveća briga, za ostalo će se Providnost pobrinuti.
Odbijanje je dio navještaja
Drugo što Isus ove nedjelje želi naglasiti svojim učenicima je da neće svugdje biti primljeni. Povijest nas uči, a i vlastito iskustvo, da svjedočiti Evanđelje mnogo puta nije lako. Ljudi ne žele slušati istinu, ne žele se mijenjati, ne žele prihvatiti da ono što rade nije dobro. Stoga im Kristovi svjedoci smetaju, ne žele ih u svojoj blizini, pa ih čak i progone. U različitim vremenima i u različitim krajevima svijeta i progoni su drugačiji. Naša je sreća da nitko od nas neće stradati ako svjedoči Evanđelje. Jedino što će mu se dogoditi jest etiketa da je primitivan, zaostao, da nije dovoljno mudar za ovaj svijet, da je čudak i sl. No, ništa nas to ne treba obeshrabriti i smesti u našem nastojanju da svijetu donesemo Krista. To nam treba biti poticaj na još veću ustrajnost u svjedočenju, jer svi ti koji su nas etiketirali i odbacili jer pripadamo Kristu trebaju obraćenje i susret s njim, jer su kršćani samo na papiru, ali ne i u životu. Stoga, s velikim pouzdanjem u Providnost nemojmo nikada prestati životom naviještati Radosnu vijest.
