Prošloga tjedna (četvrtak, 1. srpnja), u Subotici je, u 90. godini života, preminuo povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Bela Duranci.
Rođen je 5. srpnja 1931. u Baču. Sin je Janka i Kate, rođ. Budanović. Prema natuknici o Duranciju iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, biskup Lajčo Budanović bio mu je djed-ujak. Djetinjstvo je proveo u Selenči, Bođanima i Monoštoru, a 1942. upisao se u somborsku gimnaziju. U Suboticu se doselio 1945., te je ondje nastavio gimnazijsko školovanje. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1963. diplomirao je povijest umjetnosti kao izvanredni student.
Bogata karijera
Od 1959. do 1975. kustos je u Gradskom muzeju u Subotici te ondje vodi umjetničku zbirku. Jedan je od osnivača ustanove Likovni susret 1962., a idućih desetak godina i njezin stalni suradnik. Od 1975. radi u Domu kulture Gradska kuća u Subotici te sudjeluje u osnivanju ispostave za zaštitu kulturnih spomenika. Rezultat tih napora bilo je i utemeljenje Međuopćinskog zavoda za zaštitu kulturnih spomenika 1980., u kojem je radio do odlaska u mirovinu 1984. godine.
Kako stoji u Leksikonu, bavio se istraživanjem djelatnosti pretežito zavičajnih i vojvođanskih likovnih umjetnika, odraza umjetničkog pravca secesije u Subotici, razvitkom i radom umjetničkih likovnih kolonija u Vojvodini te zaštitom spomenika. Surađivao je s mnogobrojnim likovnim umjetnicima, umjetničkim kolonijama, kulturnim ustanovama, muzejima i galerijama. Radio je na mnogim samostalnim, kolektivnim, studijskim i retrospektivnim izložbama, a od 1962. prati rad i razvitak »slamarki« i stvaralaštva naive u tehnici slame. Od 1970. do 1989. bio je predsjednik ocjenjivačkog suda za dodjelu vojvođanske likovne nagrade Forum u Novom Sadu. Prikaze, eseje i studije objavljivao je u Subotičkim novinama, Magyar Szóu i Dnevniku, Politici te časopisima Rukovet, Híd, Létünk i Üzenet. Svoje je priloge objavljivao i u stručnim publikacijama u zemlji i inozemstvu. Surađivao je u izradi televizijskih priloga i emisija s područja likovnih umjetnosti.
Nagrade i djela
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među njima likovne nagrade Nagyapáthy Kukac Péter u Bačkoj Topoli 1986., Nagrade Dr. Ferenc Bodrogvári u Subotici 1989., 1996. i 2001., Likovne nagrade Forum u Novom Sadu 1991. i dr. Subotičko priznanje Pro urbe dodijeljeno mu je 1996., a nagrada Počasni građanin Grada Subotice 2008. godine.
Autor je brojnih djela s područja likovne umjetnosti među ostalim i monografije Slikar Stipan Kopilović (1877. – 1924.) (dva izdanja 1990. i 2011.), Donacija dr. Vinka Perčića : Umjetnine zavičajne zbirke (1996.). Jedan je od više autora monografije Nesto Orčić (2007.).
Komemoracija u povodu Durancijeve smrti održana je u subotu, 3. srpnja, u Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće, a organizirali su je Gradski muzej Subotica, Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica i Suvremena galerija Subotica. Sahrana ovog kulturnog velikana održana je istog dana na Bajskom groblju u Subotici.
Temelj struke
Muzejska savjetnica Gradskog muzeja Subotica Olga Kovačev-Ninkov ističe kako je Duranci ne samo formalno, kao prvi diplomirani povjesničar umjetnosti u gradu, već i svojim radom u ustanovama kulture, postavio čvrste temelje te struke. Za obradu, čuvanje i prezentaciju umjetničke baštine ovoga grada Duranci se zauzeo na tri razine – u domeni muzeološke djelatnosti, suvremene umjetnosti i zaštite arhitekture.
»Bio je prvi povjesničar umjetnosti u Gradskom muzeju. Tu je za 16 godina rada utemeljio nekoliko važnih stvari, uradio nekoliko važnih studija i kao najvažnije formirao zbirku. Još dok je bio u muzeju, radio je na pokretanju galerije Likovni susret, a počeo se baviti i zaštitom graditeljske baštine, jer u to vrijeme nije bilo zasebnog zavoda za tu djelatnost. Na taj način, prvi je mapirao vrijednosti arhitekture u Subotici, a kasnije je bio i jedan od osnivača Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture«, kaže ona.
Iako je u mirovinu otišao 1984., kako napominje Kovačev-Ninkov, nastavio je raditi dalje i svoj duhovni kapital stavio na raspolaganje javnosti.
»Bio je kreativan, sjajan govornik, poznata su njegova otvaranja izložbi u kojima je spajao lokalno s univerzalnim. Nije radio samo za stručne krugove, već je radio mnogo i na popularizaciji likovne umjetnosti putem medija«, kaže ona.
Značaj za kulturu Hrvata
Rad Bele Durancija značajan je i za kulturu Hrvata u Subotici i okolici, o čemu govori ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.
»‘Stipana triba vratit tamo di i pripada – u hrvatski kulturni prostor‘ – rekao je na samome početku razgovora o svojemu naumu Bela Duranci koncem te 2010. godine kada je predložio Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata da i na hrvatskom jeziku, kao drugo izdanje, objavi svoje važno istraživačko djelo o prvom bunjevačkom modernom slikaru Stipanu Kopiloviću. Naravno, nama je u Zavodu kao novoosnovanoj kulturnoj ustanovi to bio čin velikoga priznanja i podrške našim prvim koracima u djelovanju u području kulture Hrvata u Vojvodini, jer knjigu jednog takvog renomiranog i cijenjenog autora nije dobivao svatko da objavi. Naime, Bela Duranci je kao neprikosnoveni autoritet za zavičajnu likovnu povijest Vojvodine itekako vodio računa i o tome tko njegove knjige može objaviti. S druge strane, kao nesvakidašnje obrazovanom i učenom čovjeku jasne su mu bile sve ‘igrarije’ oko nacionalne pripadnosti Bunjevaca i nije se libio isto i svjedočiti. To je nedvosmisleno potvrdio i svojom suradnjom u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, za koji je u prvim svescima napisao ključne natuknice o najvažnijim osobama likovne umjetnosti među Hrvatima u Bačkoj (Antun Bačić, Ilona Bačić, Anica Balažević, Ivan Balažević, Ana Bešlić, Ana Crnković, Luka Đelmiš, Ivan Gundić Ćiso…). Redovito je pratio i pozitivno vrjednovao rad Zavoda, a njegovo oduševljenje za likovnu monografiju Olge Šram o Ciliki Dulić Kasiba teško je prepričati, no bit je u sljedećem: ‘Zavridila je Cilika ovakvu reprezentativnu knjigu’. Riječju, predragocjena osobnost, koja će nama u Zavodu ostati kao uzor za mnogovrsno oponašanje«, navodi Žigmanov.
Viša kustosica Gradskog muzeja u Subotici i predsjednica Galerije Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta Ljubica Vuković Dulić podsjeća na Durancijev angažman vezan za praćenje rada »slamarki« i stvaralaštva u tehnici slame.
»Bela Duranci, povjesničar umjetnosti širokih interesa, čovjek iznimnog osjećaja za vrijedno i kreativno, kako u lokalnim tako i širim okvirima, u svojem se radnom i životnom vijeku osvrnuo i dotaknuo ključnih povijesno-umjetničkih okosnica građanske Subotice. Ali ne samo njih. Duranci svojim zapisima i osvrtima ukazuje i na izražajne mogućnosti slame kao materijala, tradicionalno korištenim za izradu narodnih rukotvorina. Prvi put se na rad slamarki osvrće povodom II. izložbe tavankutske kolonije člankom u Subotičkim novinama 1963. godine i već tada ističe rad Ane Milodanović Sove đermu, kao spoj narodnog iskustva i mašte te kao rad koji se ističe izražajnošću u odnosu na druge. U skladu s tim, na izložbu Likovno stvaralaštvo Subotice 1945. – 1970. on uvrštava i slike od slame, kao autentični produkt i kreativni izraz utemeljen na narodnoj tradiciji. O likovnom izrazu u tehnici slame piše u nekoliko navrata u subotičkom tisku, prati, posjećuje i komunicira sa slamarkama, sažima svoje misli i o njima govori na otvaranjima izložbi. Kao mjerilo vrijednosti djela bila mu je ostvarena samosvojna leksika promišljanja svijeta i poštivanje slame kao materijala. Vrijedan iskaz o njegovom poimanju stvaralaštva u tehnici slame zabilježen je u dokumentarnom filmu Branka Ištvančića Od zrna do slike«, kaže Ljubica Vuković Dulić.
D. B. P.
