Za Isusove učenike je svaki dan proveden s njim bio škola vjere. Sve što je govorio, činio i sve što su s njim proživljavali bio je dio pouke koju su trebali primiti dok je on još s njima. Tako je i jedna oluja u Isusovom prisustvu prigoda za pouku (usp. Mk 4, 35-41), koju će učenici pamtiti kada i oni budu poučavali svoje učenike.
Oluja
Isus se sa svojim učenicima nalazi u lađi na moru. More je u Bibliji uvijek izvor prijetnje za čovjeka. Ono se, zbog svoje dubine, doimalo kao izvor mračnih sila, koje posebno u oluji očituju svoju snagu, pred kojom je čovjek nemoćan. No, čovjek Staroga zavjeta oslonjen je na Boga, te se ne boji mora i oluje. No, kada je nastala oluja, a Isusovi učenici zajedno s njim nalaze se u lađi, oni ne pokazuju vjeru već se boje za svoj život. Dakle, vjera i strah ne idu zajedno i to je bila pouka za učenike u ovome događaju. Isus je, pored toga što je bio pravi Bog, bio i pravi čovjek. On poznaje sve ljudske osjećaje, pa tako i strah. Najveći je doživio u Getsemanskom vrtu pred svoju muku, ali ga je predanjem u volju Očevu savladao. Kao Uskrsli, on je pobjednik nad svime što ugrožava ljudski život i zato donosi mir preplašenim učenicima.
Ovaj događaj zapravo nam želi pokazati koja je uloga vjere u životu svakog pojedinog Kristova učenika, ali i u životu Crkve. I kao što je na početku evanđeoskog izvještaja Isus učenike poslao da se lađom odvezu na drugu obalu, tako je na plovidbu vjere poslao apostole i sve njihove buduće nasljednike kada im je dao zadatak da sve narode učine njegovim učenicima. Crkva je izvršavala ovaj Isusov nalog od samoga početka svoga postojanja. Kroz povijest su je šibali valovi raznih oluja i izvana i unutar nje same. Ali Krist je onaj koji je snažniji od svake oluje i koji čuva svoje. Vodio je svoju Crkvu i sačuvao je, te je odoljela svakoj oluji na koju je naišla. Jer, Krista ne može ništa pobijediti. On je onaj koji se bori na strani svojih i uvijek pobjeđuje. U Crkvi su uvijek postojali oni koji su hrabri i mudri, koji nisu posustali pred strahovima od oluja nego su se pouzdavali u Krista.
Vjera i strah
I naš je život kao plovidba lađom kojoj prijete oluje da je potope. Plaše nas mnoge situacije. Razna zbivanja u svijetu i oko nas izazivaju u nama različite strahove. Najviše se bojimo budućnosti, osobito kada sve ne teče kako smo zamislili. Padamo u malodušnost i gubimo vjeru. No, Isus pita i nas: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4,40). Što se više bojimo, manje vjerujemo. Dopuštamo strahu da nas udalji od Boga. Međutim, situacije koje nas plaše trebaju nas bliže k Bogu dovesti. Sve svoje brige i strahove trebamo predati u Božje ruke, kao što je to Isus učinio. Onda se više nećemo bojati, a Bog će sve na dobro izvesti.
Tko vjeruje taj je hrabar, za njega nema straha, jer zna da Krist uz njega stoji. Problem današnjega čovjeka je što mu je vjera mlaka, više prigodna i običajna, pa se lako dade zastrašiti. A kada je vjera program života, kao što vidimo na primjeru svetaca, onda se bez straha i u smrt ide za Krista. Vjera mora postati dio nas samih, svaki tren trebamo biti svjesni da je Krist uz nas. I tada ćemo se ponekad bojati, ali to neće biti strah koji nas koči, koji je paničan i od Boga nas udaljava nego strah koji nas Bogu približava, jer ga predajemo u njegove ruke. Vjernik se boji drugačije od nevjernika, jer kroz život hodi s Bogom.
