Čovjek oduvijek teži za moći. Želi imati moć nad događajima, ljudima, životom… I kako je kroz povijest napredovao, bivao je sve moćniji. Ipak, uvijek su postojale, a i danas postoje stvari pred kojima je čovjek potpuno nemoćan. I sami znamo da, koliko god se trudili i ulagali napora, u našem životu mnogo toga ne ovisi o nama i događaju se stvari na koje ne možemo utjecati. A ono pred čime smo najnemoćniji to je smrt. Što god činili, ona je neminovna i zato čovjeka plaši. Međutim, iako je slab i nemoćan pred mnogim stvarima, ipak ima netko tko mu i u tim beznadnim situacijama ulijeva nadu, a to je Isus Krist. Evanđeoski ulomak koji govori o ozdravljenju Jairove kćeri (usp. Mk 5,21-43) na najbolji način govori o suprotnosti ljudskoga beznađa i Božje moći. U njemu se sudaraju nemoć i vjera, a vjera odnosi pobjedu. U ovim teškim vremenima, kada se cijelo čovječanstvo nalazi u općem stanju straha i beznađa, kada mu se čini da je borba protiv koronavirusa kao borba protiv vjetrenjača, jer stalno nailaze neki novi problemi, Isus ovim ulomkom iz Markova evanđelja šalje poruku ohrabrenja i nade.
Vjera je pobijedila smrt
Isus je za vrijeme svoga javnog djelovanja učinio mnoga čuda, mnoge ozdravio i pomogao im. To je čuo Jair, nadstojnik sinagoge, te dolazi moliti ga za pomoć, jer mu je kći na umoru. Isus prepoznaje njegov očaj zbog nemoći da pomogne kćeri, ali i vjeru s kojom pred njega dolazi, te ga ne odbija, već kreće pomoći mu. No, tada se događa još jedan susret, koji pojačava poruku ovonedjeljnog evanđelja. Naime, u masi koja je pratila Isusa prema Jairovoj kući bila je bolesna žena, kojoj nijedan liječnik nije mogao pomoći. Ipak, žena zbog toga nije očajavala, jer ona je zapravo nosila lijek u sebi, a to je bila njezina čvrsta vjera da je dovoljno samo doći do Isusa i dotaknuti ga: »Dotaknem li se samo njegovih haljina bit ću spašena« (Mk 5,28). I nije se prevarila. Isus otkriva što je to što ju je izliječilo, unatoč nemoći svih lijekova i liječnika: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla« (Mk 5,34).
No, ovo ozdravljenje bilo je samo najava još većega čuda. U ovom drugom čudu još je snažniji kontrast između ljudske nemoći i snage vjere. Isus sâm hrabri oca djevojčice naočigled njegovih ukućana koji dolaze donijeti mu loše vijesti: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« (Mk 5,35). Ali, Isus ne dopušta da to bude posljednja istina i zato hrabri oca: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,36). U kući svi plaču, očajni i beznadni, nemaju moć promijeniti situaciju. No, za Isusa ništa nije nemoguće i sve može preokrenuti po svojoj želji. Tako se po ljudskoj vjeri Božja svemoć očituje i nad samom smrću, pa se Isus Bog objavljuje kao gospodar i života i smrti. On je onaj koji svime upravlja i čovjeku pokazuje put vječnosti.
Vjerujemo
»Ne boj se! Samo vjeruj!« Isusove su riječi koje ponavlja i nama. A mi dopuštamo da nas strahovi odvedu u beznađe. Zaboravljamo da je Isus svemoguć i da nam može pomoći, ali potrebno je vjerovati. Vjera nas spašava za vječnost, ali i u svijetu. Isus je, kada god je činio čuda, tražio da ljudi vjeruju, pa im je tek onda pomagao. I nama nudi pomoć, ali i traži vjeru, onu iskrenu, iskonsku, koja ne sadrži niti tračak sumnje. Kada s takvom vjerom u njegove ruke izručimo sve naše strahove i brige, on će nam pomoći. Zato vjernik ne poznaje strah, jer čvrsto vjeruje svome Bogu.
