»Jedan stariji gospodin, koji je bio mušterija u mojoj optičarskoj radnji, u neobaveznom razgovoru na temu prolaznosti životnog vremena ispričao mi je sljedeću anegdotu. Priča mi kako je vrijeme njegove mladosti bilo mnogo romantičnije, isprepleteno brojnim izlascima, svirkama i provodima, te kako su redovito odlazili na veliku terasu (pored tzv. Nove općine u Subotici prim. a.) gdje bi točno u ponoć trubač Panta odsvirao posljednju melodiju za ples. Momci bi izabrali djevojke, zaplesali i na najljepši način završili večer. Gospodin se ne malo iznenadio kada sam mu rekla kako je dotični trubač bio moj tata Branislav Temunović, mnogo poznatiji po svom nadimku Panta. Bila je to posve nevjerojatna koincidencija«, započela je priču o svom ocu kći Livija Temunović.
Željeznica
Branislav Temunović rođen je 1941. godine u Žedniku, gdje je njegov otac službovao kao šef željezničkog kolodvora. Najranije djetinjstvo proveo je, prirodom očeve službe, živjeći na nekoliko drugih kolodvora u Vojvodini da bi po okončanju Drugog svjetskog rata, istim povodom, stigao u Suboticu iz koje više nikada nije otišao. Osnovnu školu i Gimnaziju je završio u gradu svoje mladosti, potom na očevo inzistiranje i Željezničarsku srednju školu u Beogradu, a potom se zaposlio na željezinici gdje je, sve do mirovine, odradio cijeli svoj radni vijek.
Glazba
Iako nikada nije bio profesionalni glazbenik, ljubav prema glazbi u velikoj mjeri je obilježila cijeli život Pante Temunovića, jer njegovo ime znao je samo najuži krug obitelji i prijatelja. Još od djetinjstva pokazivao je sklonost ka jednoj od najljepših umjetnosti, što je uvjetovalo i upisom u nižu osnovnu glazbenu školu. Počeo je svirajući violinu, ali je zbog svoga slobodnog stava i neprimjerenog glazbenog ponašanja za ondašnje stroge socijalističke kriterije (samostalnost komponiranja, sklonost prema jazzu, bluesu, dixielandu) potom kasnije bio izbačen na intervenciju ravnateljice Kóre Milkó. Upravo navedene simpatije prema tzv. zapadnjačkoj glazbi i njenim slobodnijim formama, usmjerile su ga prema njegovom najomiljenijem instrumentu – trubi. U svom adolescentskom vremenu interesirala ga je samo glazba i sve je manje mario za školske obveze što je rezultiralo višestrukim ponavljanjem razreda u subotičkoj Gimnaziji.
»Baka je pričala kako je tata u školu samo nosio svoju futrolu za trubu, a kada bi ga pitala gdje su mu knjige, on bi odgovorio kako su i one unutra skupa s instrumentom. Očevidno nisu bile, jer je tata na koncu maturirao skupa s mamom (dr. Gizela Temunović, djevojački Ušumović, koja je rođena 1943. godine) u velikoj mjeri i zahvaljujući njezinoj asistenciji«, smije se Livija i sliježe ramenima.
Mladalačke godine ostat će upamćene po njegovom organiziranom sviranju u orkestru OKUD-a Mladost, na plesnjacima koji su organizirani u gradu, te brojnim zajedničkim svirkama s mnogim subotičkim glazbenicima poput Kornelija Bate Kovača, Zvonka Vojnića Tunića Šekija, Karla Letića Karesa, Láslzóa Lilo Lévaya, Józsefa Keszlera i drugih. Početkom šezdesetih (1962.) kasnije glasoviti svjetski kompozitor Szilveszter Lévay napisao je glazbu za pjesmu Sumrak, autor stihova bio je Branislav Panta Temunović, a skladbu koja je osvojila nagradu publike na subotičkom Omladinskom festivalu izvela je Marika Matijević. Veliki autorski uspjeh zauvijek ih je razdvojio, Lévay je otišao u Njemačku, a Panta se nakon odsluženja vojnog roka zaposlio na željeznici. Mnogo godina kasnije, prigodom jednog od svojih dolazak u Suboticu, Szilveszter Lévay je Panti donio na dar trubu poznate marke bach, na kojoj je on svirao sve do svoje smrti 2020. godine.
»Tata je cijeloga svoga života gotovo svakoga dana svirao trubu. Jednostavno je volio glazbu i živio za nju, iako nikada tu svoju vještinu nije želio materijalizirati«, kazala je na koncu ove subotičke glazbene priče njegova kći Livija.
D. P.
