Faljnis, čeljadi. E, toliko sam čeko taj vašar ko ga je njegovog. Vamo pao na svetog Antuna, a onda je bilo baš i proštenje u Tavankutu. Sve sam lipo rasporedio, uranili ja i deran u tu nedilju pa pripravili sve što triba, uredili limuzinu za put i ajd. Al kad smo očli tamo, imamo šta i vidit! Kurtala bilo i tolikog spremanja, dunio niki vitrina, odno mi šešir na drugi kraj vašarišta, dobro da već ni nema josaga na vašaru pa mi se nije ni s čim umandro, božem prosti. A s vašarom se borme više ne možmo falit. Nema na njem ništa ko kadgod; od josaga ništa osim dvadest-tridest zecova, par škatulja mali pilića i pačića, al zato kerova i kojikaki male fajte kokošivi koliko ti bog oće. A tek vamo po sokakima kugod da je čovik očo med kaki velik starež: gvožđurije i kojikaki andramolja koliko voliš. Vidio sam i par ovi što skupljaju gvožđe i »akubulatore« po šorovima, a valjdar potribe što je još za hasnu i prodaju na vašaru. Našeg svita borme ni nema, nisam vidio par poznati. Nisam mogo a da se ne mislim kako je to kadgod bilo. Ta kad su baćo išli na vašar, sva se dica radovala i jedva ga dočekala, a on bi uvik došo veso, dono bi šećera, onog svilenog i onog od maline što je zdravo farbo ruke i usta; ako se dobro pazarilo, doteklo bi di kome i papuče, šećerna kvaka jal kandžija i brica. E, da vam ne zaboravim: Bog mi svidok da na cilom vašaru nisam vidio ni jednog konja, ni jednog papučoša, samo ovi kineski nejlonski. Tio sam kupit bricu, al andraka – ni jedan bricoš nije bio na vašaru, a tek jedan je prodavo kandžije i bičove. Za bič je isko osam iljada, šta dalje divanit… Izumrli nam zanati, borme. Stari majstori su pomrli jal nisu vridni, a mladi neće da rade stare zanate i gotovo. I tako mi došli u naš lipi Ivković šor, vitar nas dobro izduvo da nisam mogo ni na proštenje otić. Baš sam bio bisan. Ovo je valjdar prvo proštenje u Tavankutu na kojem nisam bio, a išo sam bome cigurno više od po vika. Došo mi moj Joso, pa kad sam mu ispripovido kako sam se provo, on u smij pa veli: »Ta bar da si divanio da ‘š ić pa da ti ušparam puta, ja sam se manio iđišta već dvi-tri godine. Ta propalo je naše skroz, rođo moj, a ne vidiš da više ni kod nas u šoru, pa ni u selu, nema ni jedan konj skoro. Da nije ovi trkački u Mirka, ne bi ni bilo cigurno. Pa kome ondak da prave amove, oglavnike i sersame? Nikom borme. Sad kad bi se i pojavili majstori, ondak bi pravili navlake na sicove na limuzinama jal štogod slično. Za konje više ne triba, nažalost. Ta ne vidiš da i tvoj deran ne popravlja aptike i karuce, špeditere već pravi struju na limuzinama«. Pa kad se sitim i promislim, u pravu je Joso. Gotovo je sa starim vrimenom, čeljadi moja. Skroz se privrnilo. Sad već ni vake limuzine skoro ne tribaje; sad su već opasno krenili so tima što iđu na struju. Ove naše će, vele, za koju godinu i otrt s putova, a ja bi se još bakćo s konjima. Smijem se sam sebi u brk i gustiram: »Iđi, Braniša, u peršin. Ne samo da si omatorio već si i skroz zaosto, ti bi kandžiju«. Ajd kad je već prošla moda od konja, al zašto nema ni brica, baš mi nikako krivo. Ajd, zbogom.