Kako su udarile ove vrućine i komarci više vrimena sam isprid televizije, pa tako čujem i vidim sa stolca šta i ne mislim da mož. Eto baš mi bilo onako slušat i gledat kako svit, pametni ljudi pridviđu da dolazi vrime veliki vrućina, suša, da neće padat kiša, da će zime nestat, jel će bit brez sniga. Da onako po naški kažem bićemo mi a i zemlja žedni. Mislim se u sebe, ta za mene će uvik bit koje pivo jel mal vina ladnog, sve iz našeg podruma. Kad ga izneseš a flašu sam ko rosa da udari. No što su kazali i sam sam otkrio. I kad pada, pada da se vrapci napiju, jel pada da sve potuče. Liti sve priprne u ataru di je lošija zemlja. Kažu sve će sad it na navodnjavanje pa još ono »kap po kap«. Ajd, mislim se, sve se minja pa i tu moramo pratit što bi rekli »savremene tokove«. I ne b’ mene to začudilo pa da još kažem i odviše zabrinilo da niki dan ni došo naš poštar pa nam dono, eh-eh, da ne grišim dušu al dono nam »ljubavno pismo« u kojem piše da nas odviše volju, poštivu, da nam pomažu pa da zato triba za odvodnjavanje platit. I ovaki zaboravan sitim se da nas svake godine ojadi odvodnjavanje. Ne bavim se više novcima u kuće jel su to snaja i sin priuzeli, al sam čo kako gunđu i divanu da ovima nikad dosta. Da svake godine plaćamo ni za šta. Ko da se sve poklopilo jel je unuk Marin očo poljat papriku u atar, pa se malo mislim da taman imam malo proštudirat oko odvodnjavanja a dok on ne dođe pa ta mogu pametno i pitat. Eto, mislim se, kako j to moguće da već da ne kažem po vika najmanje u ataru suša, ko bi da ima malo više taj mora navodnjavat. I sve to košta. To što pada često j taman da vrapci ne ostanu žedni. I mi sad navodnjavamo i kad kiša pada. Pa još čudnije i tamo di vodu iz kanala vučemo, ako nam du. plaćamo za navodnjavanje koliko znam. Za vodu iz kopani bunara nisam ciguran al i tu se cigurno pitu, no to Marin zna. Čeljadi moja, da istinu kažem ta sva voda što poljivamo ode natrag u zemlju, zemlja popije. Sa naše njive ni kapljica na drugu njivu. Dragi Bože, da bi priživili navodnjavamo pa to onda platimo i onda opet dobijemo račun da platimo što nam se odvodnjava. I za ovi moji skoro 100 godina ja se ne sićam da j u ataru kadgod bilo vode tako da j kiša padala, da j podavila sve posijano pa se moralo odvodnjavat. A bome ni mi jasno ni kako to i di odvodnjavu. I kako nisam još ni završi študiranje kad evo ti Marin ulazi u gank. Odviše pametno dite, oma će k mene da mi podnese šta j novo, dobro jel lošo u ataru. No, ja njemu i prija oma postavim pitanje dokle ćemo i zašto ćemo plaćat odvodnjavanje kad to ne postoji. Nasmijan sidne na hoklicu pa će: »Viš, dida, to j bilo uvik a za to smo mi jel kogod prija nas glasali kad smo birali«. I sade, kaže Marin, kad smo glasali, glasali smo za odvodnjavanje. E, dida-dida, to se zove politika. A nju obična čeljad ne možu prominjit jel komugod gore to odgovara. Uzet a ne vratit već potrošit ko zna jel za šta. E baš je pimudro moje dite, u par riči sve zna kazat. Mislim se ovo j ko vračanje: plaćaš što vidiš a plaćaš i ono što ne vidiš. Što bi naša čeljad rekla: cirkusu nikad kraja.