Faljnis, čeljadi moja. Av, sav salaš sam pritumbo dok nisam našo očale za pisanje. Na kraju nisam ni našo pa vam pišem s ovima za gledanje, em sam bio izružen za opravljenu strv. No, niki dan ja, Joso i Periša izašli na njivu malkoc prić uvratine da nisu kugod kod ovi moderni gazda lipi vunati kugod opaklija. Mi smo navikli po koji put još i motikom zamanit pa nek Bog da kako da. I tako kad smo sustali, sili tute u kraj našeg lipog Ivković šora kod vitrenjače u šumicu i turili noge u kanal pod ćupriju da se lade i divanimo. Veli Joso da se kuruzi fajin uvrću i da ako vako bude kanikula potrajala, od nji neće bit ništa, samo silaža. Samo smo ga pogledali obadvojca pa se pitamo šta mu fali, da se njemu nije štogod i pod šeširom uvrnilo? Periša će: »Kome, moj Joso, sad triba silaža? Ta jal ti ne vidiš da ode u čitavim šoru nema ni komada živinčeta? I oni što su bili najuporniji se odavno manili marve. Di ‘š se bavit s njom kad triba tušta posla! Mi što smo stali na salaši omatorili, pa nismo ni vridni. Ne daj, Bože da nas vake gembave pritisne krava jal june u korlatu jal košari. Vamo, ni ličit se ne mož kad je sve u andraka skupo«. Velim ja natrag a da ne divanimo o cini rane, kuruzi očli u nebo ni ne vridi ništa držat. Na to će moj Joso još većma bisan: »Samo kad nisu zaboravili za žito nudit samo dvajst dinara, a vamo kuruzi dvajst osam. Kandar se više isplati čeljade odranjivat neg josag, kruv je fajin jeptiniji od koncentrata. Ja ne znam, čeljadi, al ode kod nas u državi kandar nisu samo kuruzi uvrnuti«. Gledim u njeg, pa se mislim da pravo i veli. Kako mož bit čovčija rana jeptinija od rane za josag? Ta valjdar je čovik važniji. Na to moje se Periša oma nadodo s njegovim divanom: »Ta kako da ne, ha-ha-ha. Moj, Braniša, jal ti kadgod makneš sa salaša? Ta di nije čovik najjeptiniji, da šta je? Jeto niki dan meni ovi moji iz varoši doneli nikog njevog gospodckog kera, mali niki bili i rundav. Taki je mali da se zavuko u katlanku i po dana ga nisam našo. Kad sam ga našo, nije borme više bio bili. Al ajd došlo vrime namirivanja, a on neće ni da onjuši ilo što ga dajemo vaškama. Di ću, šta ću ja u dućan u selo pa pitam jal imadu kake rane za te svilene kerove, a trgovkinja veli da ima nike kerećije salame. I ja kupim te salame, jedna kila skuplja u polak novaca neg kila salame za ljude. Došo ja na salaš pa mu nasiko, a on neće da ide. Zvvali sina pa pitamo zašto neće, a on veli da neće da ide dok ga ne pomiluješ. Šta kast: postale vaške veća gospoda neg svit«. Ja se nako niki mislim, pa ja sam mojeg Roku pomilovo zadnji put prija desetak godina, kad je bio štene i kad ga dono pokojni moj pajdaš Lazo. A čestit da ne mož bit čestitiji, vija tuđe vaške i josag. Ne daj, Bože, da kogod tisne u salaš, taj se borme ne bi nanosio čitavi gaća. Jedina mu mana što eto pokadgod pokupi po guvnu jaja, al pak, zaslužio je. S ranom nije nikad bijo alapljiv, ide to što i mi. Čak je, kaže Jela, i bolji od mene, ide i gra-maun a ja ne volim ni vidit. Velim ja vama eto da kod nas nisu uvrnuti samo kuruzi. Ajd, zbogom.