Riječ dijalog potječe od starogrčkog dialogos, što znači razgovor između dvije ili više osoba. A kada riječ dijalog imate u službenom nazivu jednog državnog tijela, u ovom slučaju ministarstva, onda ta riječ postaje mnogo »teža« od običnog usputnog divana, koji za posljedicu može imati jedino nesporazum i svađu između sudionika tog dijaloga. »Teža« je utoliko što iza nje stoji službena državna politika. »Teža« utoliko što bi državno tijelo koje taj dijalog ima i u svom službenom imenu pažljivo trebalo osluškivati gdje »škripi« u dijalogu, gdje ga nema, gdje bi ga trebalo početi voditi. Ako je suditi po turneji ministrice (i njenih suradnika) za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog po lokalnim samoupravama i nacionalnim vijećima u »prozvanom« ministarstvu žele iz prve ruke čuti što i gdje ne štima, pa onda i pomoći da se (za početak) o problemima počne i razgovarati (logično bi bilo poslije toga i rješavati.)
Jedna od stvari o kojoj razgovora nema skoro dva desetljeća je bilateralni Sporazum između Srbije i Crne Gore i Hrvatske o zaštiti prava srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori, potpisan 15. studenog 2004. godine u Beogradu. U mnogo puta spominjanom članku 9. ovog sporazuma stoji da će se omogućiti sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u donošenju odluka koje se odnose na njihova prava i položaj na lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj razini, osigurati osnivanje političkih stranaka i osigurati zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima isto tako na lokalnoj, pokrajinskoj i državnoj razini.
Tadašnja država potpisnica više ne postoji, ali postoji njena pravna sljedbenica; Sporazum nikada nije poništen ili raskinut, pa je i dalje važeći, što će reći odredbe iz njega su obvezujuće. Zapravo, tako bi trebalo biti, a nije. A zašto nije, hoće li biti, kada će biti i slična pitanja trebala bi biti temom dijaloga. I tu dolazimo na početak i državno tijelo kome je dijalog u opisu posla. Suglasna sam s ministricom Čomić da izborni zakoni nisu u opisu posla njenog ministarstva. Zakoni nisu, ali ako se o nečemu kao neriješenom pitanju govori godinama, ne samo unutar hrvatske zajednice već i službene politike hrvatske države, onda bi oni kojima je dijalog posao trebali za početak iz svoje osobne radoznalosti vidjeti gdje je zapelo, pa onda i na koji način početi dijalog, ili, ako hoćete, razgovor o tome. 
Z. V.