Teško da će itko nakon prvosvibanjskih praznika na Paliću moći dati dijagnozu, a koju nakon kratkog vremena neće moći povući ili će ju pak upotrijebiti u korist vlastite naknadne pameti. S jedne strane nepatvorena ljudska želja da se nakon duge zime izađe u prirodu i uživa u njoj, a s druge... pa zna se: opasnost od širenja zaraze koronavirusom, držanje odstojanja, poziv na odgovornost, stalno podsjećanje na propisane mjere uz najave toliko željene kolektivne otpornosti na mrsku bolest.
I kako sad gledati na nepobrojanu čeljad koja se u subotu okupila na Paliću: kao na grupu pojedinaca koja svojom neodgovornošću izravno dovodi u pitanje ne samo vlastito nego i zdravlje svih onih s kojima su posredno ili neposredno bili u doticaju ili pak kao na zdrave jedinke bolesnog društva, ogrezlog u strah od svega što se naziva bilo kakvim (ljudskim) kontaktom? Kako, recimo, gledati na osobe koje se boje nekolicine necijepljenih a poznatih u dvorištu, ali se zato hrabro utapaju među tisuće za koje nemaju pojma niti tko su niti otkuda su? I što sad raditi i kako se postaviti ako si policajac, ili barem onaj komunalni: postupiti po nahođenju ili se praviti lud?
Ova i mnoštva drugih pitanja vjerojatno posljednjih nekoliko dana muče najveći dio (su)građana, ali i onih kojima je povjerena »skrb« o njima: kako udovoljiti vlastitim prohtjevima, a da opet prohtjevi ne krše propisane mjere, odnosno kako pod kontrolom držati ono što ti je povjereno, a da pri tomu ne budeš rigidan zbog masovnog kršenja istih? Odgovor na ova pitanja – osim sve slabije jeke članova Vlade i kriznog stožera – ima svatko od nas i on ovisi isključivo od kuta gledanja: kovid predugo traje i za to se vrijeme pokazao manje opasnim od akutnih i kroničnih bolesti zajedno, odnosno kovid je i s tim postotcima dovoljno opasna i opaka bolest da bi ju se olako zanemarilo. O čemu, inače, svjedoče primjeri jedne sedamdesettrogodišnje Nade koja zimus jedva da je i znala da je zaražena ovom bolešću, tj. jednog pedesetčetverogodišnjeg Branka čiji se organizam već treći tjedan bori da ju svlada i da se s intenzivnog prebaci na »normalni« odjel gradske bolnice u Zagrebu.
Opisane dileme vjerojatno i dalje neće biti vezane za nošenje maski u već ustaljenim situacijama: prodavaonicama, ljekarnama, trgovinama, brijačnicama, poštama, gradskim ustanovama i sličnim javnim uslužnim kućama, ali će svakako sve više biti predmet slobodnog tumačenja na mjestima poput kafića, bazena, crkava i sličnih institucija u kojima će ljudi postaviti pitanje »ako može tamo, zašto ne može i ovdje?«. Ljudska narav – neovisno o mjestu stanovanja, rasi ili naciji – jednostavno je takva: gdje god postoji i najmanja rupa u zakonu, treba ju iskoristiti. Uostalom, o tome već svjedoče primjeri poput onih koje je bolje ne spominjati zarad čuvanja javne tajne.
U sveopćoj borbi između javno propagiranog kolektivnog cijepljenja i imunizacije i tihog otpora istomu ishod će vjerojatno biti sredina – kompromis koji će zadovoljiti i ambicije vlada i potrebe građana. Drugim riječima: prvi će propisati mjere kojih će se drugi držati ako prvi pronađu »pravu mjeru« koja će zadovoljiti potrebe drugih. Za »prijevod« ove komplicirane misli već su se pobrinuli veleposlanici nekoliko država koji objeručke pozivaju turiste da ih posjete ovog ljeta, nudeći im detalje o uvjetima ulaska u zemlju, uključujući i one tako poželjne »iznimke« (pogledati Danas od 28. travnja o. g.). Nije, naravno, prešutni kompromis samo pitanje bliske budućnosti kada je riječ o turizmu nego je to stvar i svekolike sutrašnjice u svim područjima tzv. života običnog građanina. Koliko god učinkoviti ili problematični bili, policijski satovi ili preduge izolacije građana sa »65+« u ovoj godini ne mogu imati ne samo efekt kao lani nego se od istih ne može očekivati ozbiljnost u provedbi mjera utemeljenih na strahu i neznanju, a po modelu »blitz kriega«. Ljudi su se, jednostavno, navikli na život s koronom i što dalje bude vrijeme protjecalo pred vladama i kriznim stožerima bit će sve veći izazov pronaći mjere koje će biti u stanju disciplinirati najveći dio stanovništva. 
U tom smislu – a što je već potvrdila »pokazna vježba« s Danom rada na Paliću, Kelebiji i okolnim mjestima – ni Subotica neće biti izuzetak: za kršenje odredbi kroz prste će se gledati srazmjerno povećanju njihovog broja. Znači: sve više i sve šire.
Z. R.