U dvanaest europskih država žive Hrvati kao pripadnici autohtonih nacionalnih manjina. Pokušali smo prethodnih tjedana predstaviti našim čitateljima dio njihove povijesti i sadašnjosti, podatke o njihovoj brojnosti, položaju, manjinskim pravima koja ostvaruju, kulturnoj baštini i perspektivama. U ovom, završnom dijelu, pokušat ćemo sumirati, onoliko koliko je to moguće u jednom novinskom članku, prošlost, sadašnjost i perspektive Hrvata u državama centralne i istočne Europe, gdje žive kao priznate ili pak nepriznate nacionalne ili jezične manjine.

Pet migracijskih valova  

Jedno od prvih pitanja u upoznavanju s pojedinim hrvatskim manjinama je pitanje kada i pod kojim utjecajima su se Hrvati naseljavali u određene prostore i koja je to najstarija manjina? Odgovor na to pitanje sumirao je prof. dr. sc. Mario Bara: 
»Hrvati na području današnjeg Kosova se smatraju najstarijom hrvatskom manjinom. Na ovo područje su se počeli naseljavati, kroz trgovačke i rudarske kolonije, još od 13. stoljeća, a pisani spomenici ih potvrđuju kroz 14. stoljeće, konkretno Janjevo 1303. u kojem su se u malom broju održali do danas«. Hrvati u Sjevernoj Makedoniji i Bugarskoj također su potomci ovih dubrovačkih trgovaca.
Po starini »slijede Hrvati u Vojvodini i prvi spomen naselja koje nosi hrvatsko ime (u raznim oblicima Horvati/Hrvati) je iz 1322. godine koje se nalazilo u blizini današnjeg Bača. Slično za Hrvate u Bačkoj vrijedi i za susjedna mađarska područja«, kaže profesor Bara, te dodaje kako se »često krivo interpretira za Hrvate u Vojvodini 1687. godina i najmasovnija migracija Bunjevaca u Bačku kao neki početak hrvatske prisutnosti. Ona je daleko starija, za Hrvate općenito, a i Bunjevce. Prvi spomen je od 1622. Srijem je nešto drugo, oni su samo kontinuitet slavonskog prostora i nisu se doselili poput drugih skupina. Čak ni pod Osmanlijama nisu u potpunosti nestali nego su se održali u manjem broju i skupina su koja se može u pravom smislu nazvati autohtonom. Kasnije su migracijama osvježavani kad je Srijem vraćen od Osmanlija. Slijede zatim Hrvati u Rumunjskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Češkoj 15.-16. stoljeće i dijelom 17. stoljeće«. 
Premda je, kaže dr. sc. Bara, teško točno definirati broj migracijskih valova, može se govoriti o nekoliko glavnih i većem broju manjih valova.  
»Prvi se tiču mirnodopskih razloga – trgovci i rudari na Kosovu od kraja 13. pa kroz 14. stoljeće, drugi val je hrvatsko plemstvo koje dobiva posjede po Ugarskoj na koje se preseljavaju i njihovi kmetovi. To je slučaj i s Bačkom (od 14. do početka 16. stoljeća). Treći, najveći val, je pred osmanskom ugrozom u raznim smjerovima od kraja 15. do sredine 16 stoljeća. Četvrti veliki val je nakon potiskivanja Osmanlija krajem 17. stoljeća (najveće naseljavanje Hrvata u Vojvodinu je upravo u tom razdoblju), a peti val su organizirane migracije od države unutar vojnih krajina u 18. stoljeću.«  

Faktori opstanka

A kakva je sadašnjost i kakve su perspektive hrvatskih manjina u europskim zemljama? Dr. sc. Bara kaže kako je »dugoročno izazov hrvatskim, kao i svim manjinama, asimilacija. Ona će ovisiti o brojnosti manjina, njihovoj institucionalnoj izgrađenosti, školstvu i politikama koje se prema njima vode u državama u kojima žive«.  
A ti faktori koji utječu na opstajanje ili pak nestajanje manjina različiti su od države do države. 
Što se tiče brojnosti, Hrvati u Srbiji čine prema dostupnim podacima najbrojniju manjinsku zajednicu (57.000 prema popisu iz 2011.), jednakobrojna (ali službeno nepriznata manjinska zajednica) je u Sloveniji, (55.000), zatim prema brojnosti slijede Hrvati u Mađarskoj i u Austriji (u obje države se procjenjuje da ih je oko 50.000, premda ih se manji broj tako izjašnjava na popisu stanovništva).
Procjenjuje se da je Hrvata i njihovih potomaka u Crnoj Gori oko 10.000, u Rumunjskoj 6.000, u Slovačkoj 4.000, u Sjevernoj Makedoniji oko 4.000, u Češkoj oko 2.000, u Italiji ih oko 2.000 živi u Moliseu kao priznata jezična manjina (dok ih je u Furlaniji oko 16.000), a najmalobrojniji su u Bugarskoj te na Kosovu, gdje ih je ostalo tek par stotina nakon ratova devedesetih, iako su na tom prostoru opstajali stoljećima. 
Službeno priznat status nacionalne manjine, te pravo na školovanje, obrazovanje, očuvanje i razvijanje kulture, službenu uporabu jezika imaju Hrvati u Austriji (u pokrajini Gradišće), Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu.
U Sloveniji je priznanje statusa Hrvata kao nacionalne manjine otvoreno još od pitanja formiranja samostalne i neovisne Slovenije 1991. godine, jer ova država priznaje samo Talijane i Mađare kao autohtone nacionalne zajednice. 
Pojedine države, pak, uopće ne priznaju pojam nacionalne manjine. Bugarska zastupa ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaje svojim građanima nikakvo drugo etničko određivanje, pa tako ni Hrvati u ovoj zemlji nemaju priznat status nacionalne manjine. Talijanski Ustav također ne poznaje pojam nacionalne manjine, ali jamči zaštitu jezičnih manjina (priznati su Hrvati kao jezična manjina u regiji Molise).
Svoje institucije, obrazovne, kulturne, medijske i druge, imaju Hrvati koji imaju od strane domicilne države priznat status i značajnu brojnost – u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Italiji. Manje brojne hrvatske manjine nacionalni identitet, jezik i kulturu, nastoje očuvati kroz kulturne, folklorne i sportske udruge.  
Političko predstavljanje na državnoj razini je osigurano Hrvatima u Mađarskoj i Rumunjskoj, dok je u Crnoj Gori omogućeno biranje jednog predstavnika u parlamentu ukoliko se postigne određeni (umanjeni) postotak glasova.
Tijela nacionalnomanjinske samouprave biraju temeljem zakona svake četiri godine Hrvati u Mađarskoj, Crnoj Gori, Srbiji dok u drugim državama najveće i najorganiziranije udruge kulture preuzimaju ulogu krovne udruge. 
U očuvanju svih ovih zajednica veliku ulogu je imala, a ima i danas, Katolička crkva. Njihovom nestajanju pak u pojedinim regijama u kojima su bili prisutni stoljećima, kao što su Janjevo i Letnica na Kosovu na primjer, presudnu ulogu su imali ratovi i državne politike kojima su ciljano i prinudno raseljavani.
J. D.