Intervju

Iako će praktični dio primjene budućeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu najvećim dijelom pasti na leđa lokalnih samouprava, njihove predstavnike nitko od predlagača teksta nije zvao niti na jednu javnu raspravu koje su od 29. srpnja do 18. kolovoza bile održavane u Nišu, Beogradu i Novom Sadu. Pa ipak, rukovodilac Odsjeka za poljoprivredu u Subotici Grgur Stipić upoznat je sa sadržajem teksta, prije svega zahvaljujući suradnji s Regionalnom gospodarskom komorom i udrugama poljoprivrednika. Ni on, međutim, ne zna odgovor na pitanje kako to da je država iz cijelog procesa pripreme Zakona isključila one na koje će se ubuduće najčešće oslanjati.

Na to pitanje teško mogu dati odgovor, jer stvarno imamo dobru suradnju s kolegama u Ministarstvu poljoprivrede koji operativno rade na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Međutim, sigurno bi svrsishodno bilo da su lokalne samouprave bile uključene u izradu tog nacrta, napose stoga što su one i do sada bile uključene u raspolaganje državnog zemljišta, a i dalje će biti, i to mnogo više, s obzirom na to da se radi o prodaji i o davanju na korištenje većih površina.

 

 

HR: Gdje vidite najveće probleme u primjeni budućega zakona?

To je svakako centralizirana baza podataka s čim mi, u stvari, raspolažemo. Naime, da bismo to znali moramo, skupa s Ministarstvom, imati pristup svim podacima. Rješenje za to bio bi Fond, Agencija ili Direkcija za poljoprivredno zemljište koji bi imali sve podatke. Toga u ovom nacrtu nema tako da mi trenutačno na teritoriju Grada Subotice raspolažemo različitim podacima o poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Konkretno, podaci koje smo dobili iz Ministarstva za izradu ovogodišnjeg programa zaštite, uređenja i izdavanja zemljišta razlikuju se u odnosu na one koje smo tražili od Republičkog geodetskog zavoda nekoliko mjeseci ranije. Sama ta činjenica govori o tome da mi nemamo pravi podatak s čim raspolažemo. Ako ćemo kao lokalna samouprava opredjeljivati 30 posto površina za investicije ili one koje su za prodaju, mi moramo znati jesu li te površine predmet restitucije i jesu li obradive. Što se programa tiče, mi to već godinama radimo i znamo o kom se zemljištu radi i to na temelju podataka koje smo dobivali iz katastra i sklopljenih ugovora, jer sami poljoprivrednici prigodom ulaska u posjed evidentiraju neusuglašenost između podataka u katastru i faktičkog stanja na terenu. Mi smo godinama radili određene korekcije zemljišta koja su pod ugovorima geodetskim mjerenjem i te površine usklađivali s faktičkim stanjem na terenu. Dakle, i ovdje se vidi da je problem u podacima, jer ukoliko bismo, na temelju mjerenja, imali izravnu mogućnost mijenjanja površina u katastru ne bi se iz godine u godinu ponavljala ista slika. Dakle, mi jedne godine uradimo ugovore koji su na snazi o smanjenju površina ili konstatiramo da one nisu obradive u cijelom dijelu ugovora, a sljedeće godine od katastra dobivamo neizmijenjene podatke, jer nisu provedeni kroz knjige kako bi se moglo jasno evidentirati.

 

Zlatko Romić

 

Opširnije u tiskanom izdanju