Kad kažem školski raspust, odmah pomislim na ljeto i vrijeme kada sam živjela na salašu. U to vrijeme djeca su iz varoši dolazila kod strina, teta, ujni na prelo koje je potrajalo i po mjesec-dva dana. Međutim, nije to bilo prelo ono klasično, da se igramo i veremo po drvima i prevrćemo gnjezdura. To je bilo vrijeme čuvanja gusaka, svinja i krava. Tada se zaperčilo, kupilo sijeno, vuklo gnojivo na strnjiku... radilo se. Tako su i kod nas dolazile moje sestre od tete Delfe, Zorica Adrušić i Nada Paunović, tad još obje Naglić iz Golubinaca. Njih dvije su znale što je seoska idila. Ali moj brat od tete Ruže (Marić) Vlatko, e on je nadrljo, dijete s četvrtog kata iz tadašnjeg predgrađa Beograda, iz Surčina. Što se kaže, »upao je kao zec u rupu pred psom«. Cijelo ljeto on je vrijedno radio s tetkom Stipanom, mojim ocem. Zagrćali su kukuruze, a njiva kilometar dugačka, puno je i kazati a još teže iskoračati. Tata je obično u tri sata poslijepodne isprezao kobilu Curu. Prije bi muški uredno užinali i jedno pola sata odmorili, a zatim krenuli namirivati stoku. Čistili su košaru (štalu), svinjake, hranili konje... Imali smo i Ardisa, Curinog sina.
Krave su bile čitav dan u okopu, a u predvečerje prije muže bi ih pustili na livadu okolo salaša da pasu, na oko sata vremena. E, krave smo čuvali svi četvero djece i keruša Pesta. Ona nam je bila najveća pomoć, ali i moj djed-stric Pajo, koji je čuvao nas djecu da se ne zaigramo a krave odu u štetu, u zadrugarske kukuruze. Kada bismo utjerali krave, mama je već namirila svinje i spremila se za mužu. Tetak i Vlaja pomažu oko muže, nose lonce i ćupice s mlijekom, ne bi li se u njima zakiselilo. Od mlijeka se pravio sir i prodavao subotom u Aleksa Šantiću.
Sestre i ja smo prošle »malo bolje«. Naše je bilo nahraniti živinu, pokupiti jaja, posebno kokošija, posebno pureća. Bilo je i toga kada je kotarica s jajima letjela visoko pa je keruša Pesta imala slatku večeru, a mi ostali kolač za večeru – »tičije mliko«. Moja mama Jaka je to brzo i lako spremila kad je imala tri male reduše u kuhinji. 
Jedva smo čekali subotu da tata upregne oba konja u špiliter (seljačka kola), potovari nas na kola, i mamu i sir, i onda điiiiiii. Da, hajdmo do Babapuste, tj. Aleksa Šantića, da prodamo sir. Poslije prodaje kupit će nam svakom po malu čokoladu, bracu ili seku. Sjeća li se još netko tih čokolada? Zatim, kilu petit keksa, a ako smo cijelog tjedna bili dobri dobit ćemo i fla-vor-aid sok. A onda kad dođemo kući, opet jedno te isto.
Nedjeljom se išlo u Lemeš u crkvu. Poslije mise pak na jednu kuglu sladoleda, pa nazad na salaš odmarati jer sutra ćemo raditi dalje. Nedjeljom popodne bi tata pustio konje u okop da se malo istrče, a kad se malo umore, onda smo mi djeca opet bili glavni. Tata bi nas stavio na kobilu Curu, jer je ona bila mirna i pitoma. Trpjela je lako nemirnu djecu na leđima. Tako smo jahali i uživali u tih sat vremena ili koliko je tata izdržao da se šeta s kobilom i nama. 
Uvijek je zato bilo vremena i za igru. Igrali smo se vije, žmure, penjali se na trešnju kad bi sazrila... A sad, pod stare dane, prebiramo fotografije i uspomene. Takva su bila ona lijepa ljeta na salašu. Tko mi ne vjeruje, neka pita svoje starije koji su »ljetovali« na salašu.
Na fotografiji je Vlajo Marić, a fotografirao je njegov otac Marijan Marić. Slikano davnih sedamdesetih. 
Tekst: Lucia Knezi / uredio: Željko Zelić